Ko je bacio bombu?

Piše: Vidak Vujadinović

Preuzeto sa fejsbuk stranice Despotovina

Činilo se da se rat nikada neće završiti, jer te 1993. godine, može se reći da već predugo traje ratna agonija u našoj Srebrenici i Bratuncu. A mi, djeca k’o djeca, valjda kroz igru sve smo drugačije podnosili, i sada, poslije trideset godina, vraćaju se slike koje sa sobom donose već preživljeni strah od neizvijesnosti. Muslimani često izlaze iz zaštićene zone i razaraju srpska sela, čineći zločine nad braćom po krvi, produbljujući tako još više težak danak bratoubistva nastao u ne tako davnim vremenima. Završava se razaranje poslednih bratunačkih sela i naselja u kojem najviše prednjači razaranje sela Kravica na veliki pravoslavni praznik Božić. Koliko samo teške simbolike donese Roždestvo Hristovo pomenute ratne godine. Hristos se rađa i uzima tjelo čovječije da bi se čovjek uzdigao do neba, a ovdje se nečovjek bratoubistvom srozava do najnižih mjesta gdje tama caruje a oganj se ne gasi.

Gavro je bio jako dobar i zanimnjiv dječak. Uvjek je zbijao šale i pošalice i sa njim nikada nije bilo dosadno. Od milja smo ga zvali Gaco. Imao je dvije starije sestre i kao najmlađi u kući bio je posebno voljen, ali nikada to nije koristio, već je nekako bio zreo za svoje godine. Pred sam rat, krenuli smo zajedno u prvi razred u bratunačku školu Vuk Karadžić. Na školi je pisalo velikim slovima SLOBODO IME TI JE TITO! Kakve li ironije, kad smo sve drugo bili osim slobodni. Naravno, kao djeca to nismo toliko ni razumjeli. Tek nekoliko godina kasnije sloboda nastala pokroviteljstvom druga Tita pokazaće svoje pravo lice.

Divna učiteljica Elza trudila se da prenese znanje i ljubav i nekako je bila poput roditelja vodeći računa o svim detaljima kod povjerene joj djece. Posebnu pažnju pridavala je skromnoj djeci, trudeći se toliko, da je često od svoje male učiteljske plate, kupovala im užinu. Generacije koje je već izvela, mnogo su je voljele i često su dolazili da je vide u vrijeme naše nastave. Ona se ponekad na njih ljutila jer su koristili priliku da nama, mlađim učenicima, urade poneki zadatak na kontrolnom iz matematike.

Gavro i ja smo često, poslije nastave, vozili bicikla do Drine, koja je za nas Bratunčane posebna i nekako uz nju sve počinje i sve se završava. Lovili smo ribu i kupali se cijelo ljeto. Najviše nam je smetalo kada stariji, zbog sujeverja, zabrane da se ide praznikom jer kako kažu tada “Drina uzima ljude sebi”. Djecu svezati ne možeš, pa smo krišom išli i uživali u radostima prirode koju nam je Bog darovao. Po povratku kući, sami sebi smo morali prut da uberemo i taj trenutak susreta sa brižnim roditeljem, bio je teži nego da te Drina odnijela.

Jesenji je dan i polako se spremala kiša. Vidjelo se to po oblacima koju su dolazili sa brda Čauš. Gavro i ja smo krenuli do Drine nadajući se velikom ulovu zbog promjene vremena. Narovili smo gliste, pokupili nešto bajatog hljeba i biciklima pravac prema mostu. Došli smo do Ljubovijskog mosta, pa još nekoliko stotina metara niz rijeku, zabacili smo udice. Poslije nekog vremena počeli smo raspravu da nam sigurno nisu dobri mamci, ili da smo možda trebali doći poslije kiše jer nam ulov baš i nije bio na zavidnom nivou. Dok smo vodili ribarske razgovore, iza naših leđa, kroz trsku i vrbak prišao nam je jedan čovjek.

Šta radite momci? Upitao je!

Pecamo! Rekao je Gavro odsječno kao da radimo nešto zabranjeno.

Više nas je obuzeo strah jer čovjeka nismo poznavali, a i on je nekako bio smrknut, bez osmjeha na licu i radosti. Ko će znati kakve je on terete na svojim plećima nosio.

Bacite bombu pa će biti ribe!

Rekao je strogim glasom i iz torbe je izvadio dvije naprave, zamotane ljepljivom trakom, slično bombama koje smo kao djeca gledali samo u filmovima. Dok smo začuđeno posmatrali našeg novog poznanika, za tren je zapalio jednu bombu i bacio je u rijeku ispred nas. Svi smo legli na zemlju i u tom trenutku je nastao prasak i detonacija kakvu nikada u životu nisam čuo. Voda je kao gejzir otišla u nebo nekoliko metara. Lišće sa drveća je svo pospadalo praveći tepih jesenjih boja. Pogledali smo prema Drini i kada se sve završilo, ni jedna riba nije bila na površini. Sve se nekako brzo smirilo.

Za veoma kratko vrijeme mjesto gdje smo se nalazili opkolila je policija koja je čuvala granicu na obližnjem mostu. Nepoznati bombaš je uzeo drugu bombu, stavio je Gavri u ruke i rekao da se ne igramo da policiji nešto kažemo ili bombu predamo. Gavro je bombu stavio u njedra i krenuli smo preplašeni brzo prema mostu da se izvučemo sa mjesta događaja.

Djeco ko je bacio bombu???

Uzviknuo je drskim tonom Momir Nikolić zvani Penzijica koji se tada sa policijom našao na mostu.

Ne znamo!

Kako ne znate, vi ste bili na mjestu gdje se čula detonacija.

Rekao sam ponovo da ne znamo, da smo i mi čuli isto ali nismo vidjeli ko je i šta bacio.

Pitao nas je ko su nam roditelji i rekao je da nas drži na oku i da će nas još ispitati. Gavro u tom momentu reče: “Odoše Momo i Žarko u zatvor” što je izazvalo smijeh a i neku radost jer je sve dobro prošlo. Momo i Žarko su bili naši očevi.

Čim smo izašli na glavni put, tajanstveni poznanik se opet pojavio tražeći svoju napravu nazad.

Dobro ste uradili momci! Vidimo se!

Gavro tada procijedi kroz zube tiho: “Nećeš ti nas više gledati”!

I opet kroz smjeh prožet strahom i nekim čudnim osjećajem iskorištenosti, uputili smo se kući.

Drina teče i danas možda još i ljepša nego što je bila nekad. Neka druga djeca pecaju i pored nje stvaraju svoje uspomene da bi mogli da ih prenose mlađim generacijama. Kada sam se prvi put susreo sa biblijskim prikazom Edemskog vrta, upravo je rijeka Drina bila najsličnija motivima koji se tamo opisuju.
Moj prijatelj Gavro, na žalost, nije više među nama, otišao je mlad u bolji svijet u susret Gospodu. On sada sigurno šeta pored nove Drine u Carstvu nebeskom napajući se Živom vodom sa izvora vječnosti.
Do ponovnog susreta brate moj Gavro!
Hristos vaskrse!

Posvećeno prijatelju Gavri Mićiću – Gaci

• Vidak Vujadinović