Praja

Piše: Željko Stojanović

Kada sam u Beogradu, a čekam neke sastanke, satnice skoro uvijek obiđem mural Duška Radovića na Dorćolu i odem do Humske ulice. Prođem, zastanem, uđem, razgovaram, budem…Oči dječaka me tamo vuku. Iste one od 7 ljeta kada sam, sa stricem, prvi put na utakmici vidio :”Iz Sarajeva armija cijela i krv nam je crno – bijela”. 
Kasno proljeće godine neke, poslije Dobračine na Dorćolu, iz Ulice Dragana Mancea šetam Humskom… Od Hrama Arhangela Gavrila, pored “Hrama fudbala”, “Blatuše” do teniskih terena. Tamo se igra.

Skrenem među rijetka stabla visokih krošnji, tražim i nađem mjesto među ljudima na malim tribinama. Bacim pogled na šljaku. Šta sam gledao, koga – manje važno. Sunce, neki vjetrić razgoni glasove, kakofonija komentara, šale, dosjetke i glas blizi mog desnog uha:” Pa zašto ovu decu uče da su dovoljna sama sebi”? Okrenem glavu i dan – danas ne mogu da pohvatam sve osjećaje tog trenutka. Čovjek se obraća meni. Jednostavno, ljubazno. Gleda me. Znam da sam brz na riječima no tada sam bio “revolveraš”. Sav važan ispucah: “Pa teško je biti Praja”. Širok osmijeh, glasan smijeh, okreće se oko sebe, smije se sa društvom s kojim je došao do teniskih terena TK Partizan. Upoznamo se, zovu me na piće, a u meni “Vezuv”. Mnogo važan posao me čekao za 40 – tak minuta. U Beogradu je to cajtnot. Vidio je da se kolebam. Dražen Dalipagić mi dade broj telefona uz riječi “javi se”. Da, upravo tako na “ti”. 
Sramota me je Prajo što ti se tek sada ovako javljam. Omažom. Oprosti. Tražim oproštaj od svjetskog, olimpijskog, evropskog, državnog šampiona, najboljeg strijelca u istoriji crno – bijele košarke, stanovnika kuće slavnih, jednog od 50 najboljih FIBINIH košarkaša…
Opeosti što ti tada bar ne rekoh koliko si sreće, ponosa pružio ovom “tvom drugu”  dok je kao igrao košarku i pogotovo dok je često oko sebe pričao o “iznenadnom drugu” na Partizanovim teniskim terenima u Humskoj…

Vidim jedan košarkaški teren. Nikoga. Samo usamljenu košarkašku loptu na njemu… Počivaj u miru Prajo, “druže” moj.