Grad Vratar u kanjonu Sutjeske

Izvor: Srna

Na vratima kanjona rijeke Sutjeske, na samom vrhu okomite klisure gdje je najveće suženje u klancu, ostaci Vratara – srednjovjekovnog grada porodice Kosača, svjedoče o prohujalim vijekovima i velikom značaju ovog mjesta na karavanskom putu Vija Drine, koji je vodio od Dubrovnika prema Bosni i Srbiji i dalje prema Carigradu.

Glavni dubrovački put Vija Drine bio je žila kucavica od međunarodnog značaja na kojoj je počivao razvoj više srednjovjekovnih zemalja, a Vratar u tadašnjoj Župi Sutjeska bio je utvrđenje sa kojeg je herceg od Svetog Save Stefan Vukčić Kosača u 15. vijeku nadgledao tokove trgovine i ubirao “prolazninu”.

U istorijskim izvorima ovaj grad se prvi put pominje 1435. godine.

I danas je u podnožju Vratara na pojedinim mjestima vidljiva uska staza usječena u okomitoj stijeni uz samu desnu obalu Sutjeske, kojom su prolazili srednjovjekovni trgovci.

Kako u svom stručnom radu piše Nina Čuljak sa Filozofskog fakulteta u Mostaru, na tom mjestu bilo je lako blokirati put, jer je zbog nepristupačnog terena nemoguće zaobići Vratar i jednostavno se moralo proći kroz klanac Sutjeske, pa niko nije mogao izbjeći plaćanje carine.

Da je strateški pažljivo izabrano mjesto za utvrđenje govore i istorijski podaci da ga je svega dvadesetak ljudi, naoružanih samo kamenicama, moglo braniti od višestruko brojnije vojske.

Kroz to suženje, koje se nalazi na obroncima Volujaka sa desne strane Sutjeske, a sa lijeve Zelengore, i danas prolazi veoma važna magistrala Foča-Trebinje, kao dionica puta Beograd-Dubrovnik, a na grad Vratar, od kojeg su ostale samo urušene zidine, uspomenu čuva istoimeni tunel u njegovom podnožju.

U dubrovačkim spisima mogu se pronaći podaci, kao i u putopisu sekretara mletačke vlade Benedeta Rambertija iz 1533. godine, da je grad Vratar bio na desnoj, a prekoputa na lijevoj strani kanjona crkva.

“Tu su bili pripeti gvozdeni lanci od tvrđice do crkvice, u koju je herceg prelazio na službu”, navodi se u tom opisu, koji se, ipak, mora uzeti sa rezervom jer je napisan na osnovu pričanja mještana, s obzirom na to da je tada utvrđenje već bilo porušeno.

Profesor istorije, asistent na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu Bojan Krunić kaže da je grad najvjerovatnije obuhvatao dva utvrđenja sa obje strane kanjona izgrađena od lomljenog kamena, a prilazilo im se stazom usječenom u stijeni kojom je bezbjedno mogla proći samo jedna osoba.

“Nije bez razloga Stefan Vukčić baš na ovom mjestu postavio carinu, jer je bilo lako kontrolisati prolaz ljudi i robe, a mjesto je bilo poznato po čestim pljačkama u kojima su učestvovali čak i posadnici tvrđave. Nakon dolaska pod tursku vlast Vratar je izgubio svoju funkciju”, napominje Krunić.

Nadomak Vratara nalazi se Tjentište, koje je, prema tumačenju istoričara Konstantina Jiričeka, dobilo naziv po šatorima – tendama, pod kojima se noćivalo na putovanju Vija Drinom. Postoji i drugo tumačenje prema kojem korijen riječi tentus označava stanicu na putu.

Na Tjentištu je stolovao hercegov carinik, a prema nekim istorijskim izvorima, tu je svoje odmorište – domus, imao i sam herceg od Svetog Save.

Nekada Kosačin domus i mjesto za predah i odmor trgovaca, Tjentište i danas privlači ljude iz cijelog svijeta željnih odmora u jedinstvenoj prirodi, a Vratar, vijekovima zanemaren i urušen, i dalje stražari nad Sutjeskom u nadi da će se neko dosjetiti da ga otrgne od zaborava i njegovom zaštitom od daljeg propadanja, te omogućavanjem pristupa napravi zanimljivu istorijsku i turističku priču.

GRAD TOĐEVAC NA RIJECI HRČAVCI

Nedaleko od Vratara, tri kilometra sjeverno od Tjentišta, nalazi se grad Tođevac na lijevoj obali rijeke Hrčavke, pritoke Sutjeske.

Klisura Hrčavke je takođe izrazito nepristupačna i teško prohodna, a Tođevac je smješten na vrhu klisure, na oko 1.000 metara iznad mora i kontrolisao je prilaz Tjentištu iz pravca Zelengore, odnosno put prema Bosni.

Utvrđenje sa odbrambenim kulama u tadašnjoj Župi Drinaljevo je građeno u tri nivoa, u vidu stepenasto povezanih platformi, a danas se jasno mogu uočiti ostaci dvije kule.

U pisanim izvorima prvi put se pominje 1398. godine, u vrijeme vladavine vojvode Sandalja Hranića, strica hercega Stefana.

“Turci su, takođe, uočili značaj ovog grada i Tođevac je postao sjedište istoimene nahije, pa njegova trđava, za razliku od ostalih, nije bila porušena”, ukazuje Krunić.

Ivan Vuković, Fočak koji danas živi u SAD, dugo se bavi istraživanjem istorijata porodice Kosača, čiji je potomak, o čemu detaljno piše na svojoj internet stranici “Kneževina Hercegovina”.

Za tvrđavu Tođevac, Vuković navodi da je u njoj naplaćivana carina trgovačkim putnicima koji su išli u i iz Kraljevine Bosne, te da su
Kosače tu dočekivali goste, sklapali poslovne i trgovačke sporazume.

“Na zahtjev trgovaca iz Dubrovnika u njoj je funkcionisao i restoran gdje su trgovci mogli da se odmore i prehrane. Postoje zapisi da je tu bila i muzika leuti iz Dubrovnika koja je uveseljavala trgovačke putnike, a iz zahvalnosti za otvaranje restorana, Dubrovnik je vojvodi srpskom Sandalju Hraniću Kosači poklonio kuću u Dubrovniku”, piše Vuković.