Zašto ćutite gospodo?

Autor: Goran Vračar

Zašto ćutite, gospodo novinari?

Zašto ćutite dok traje sramotan i morbidan napad na vašu kolegicu koja je odbila da se pokori čaršiji čiji dijapazon psovki, uvreda i prijetnji, nadilazi sve primitivizme srednjeg vijeka i čija mržnja prema Srbima, već unesna u genetski kod malih i neiživljenih stanovnika balkanskog Teherana, prerasta u masovnu histeriju. Zašto se pravite slijepi kod očiju i ignorišete psihičku golgotu kroz koju prolazi jedna nježna i krhka žena čiji je jedini grijeh što je Srpkinja i što ne pristaje na dodvoravanje i posipanje pepelom zarad jeftinog tapšanja po ramenu, nego stoički trpi i brani i sebe i vas i Republiku Srpsku. Gdje ste se izgubili i u koju mišiju rupu ste se zavukli pa ne vidite kakvo zlo duva dolinom Miljacke ili ste jednostavno zanemarili da se to može desiti i vama jednoga dana ako sada ne podignete glas da zaštitite i nju i sebe i profesiju.

Zašto ćutite, gospodo političari.

Zašto ćutite, vi iz političke pozicije koji ste uvalili debele guzice u još deblje fotelje u zajedničkim organima pa vam se ne gube netom stečena multietnička prijateljstva dobro potkovana konvertibilnim markama pa nećete, zarad jedne ženetine, da se zamjerate domaćinima u čiji ste grad šljegli po partijskoj dužnosti da popunite upražnjeno mjesto a ne da branite i zastupate Srpsku. Zašto ćutite i vi iz opozicije čiji je jedini cilj da debele guzice pozicije zamijenite svojima, još poprilično mršavim, jer jasle Srpske nisu toliko izdašne zbog velike gužve, mada i tu ima dovoljno da se obezbijedi namanje tri nadolazeće generacije. Jeste li zaboravili, u svom tom samoljublju, dok pljujete i poziciju i jedni druge, da bi vaš cilj trebao biti očuvanje i zaštita Republike Srpske i svakog njenog stanovnika, pa samim tim i novinara, ili vas interesuju samo oni koji o vama pišu hvalospjeve utrkujući se u dupeuvlakaštvu i pravljenju idola od, do juče, seoskih galamdžija, čija je karijera popločana gaženjem svega što je u duhu vašeg naroda i pravoslavlja.

Zašto ćutite, akademski građani?

Zašto ćutite vi koji čekate da se osuši mastilo na svježe kupljenoj diplomi fakulteta u nekoj bosanskoj nedođiji, za zvanje i zanimanje koje ne umijete da izgovorite, i vi koji ste svoje diplome zaradili krvavim radom i deranjem garderobe o univerzitetske klupe fakulteta na kojima se ipak učilo. Zašto ćutite književnici, pjesnici i pisci, čija pera su do sada opisala sve poznate i nepoznate bitke a ovu ne primjećuju, i čija slava u koju se toliko kunete, traje koliko i propagandna poruka na televiziji koju i inače niko ne gleda. Gdje ste se izgubli istinoljupci, obožavaoci pravde, zaštitnici pedera i lezbejki, tolernatni sagovornici srbomrzaca i vjernici koji u crkve idete samo kad vas pozovu na kakav skup i kada znate da ćete se pojaviti u dnevniku sa unaprijed pripremljenom izjavom napisanom desetak godina unazad koju ste naučili napamet pa je deklamujete kao đak prvak recitaciju.

Zašto ćutite borci?

Zašto ćutite vi koji ste krvarili i iskrvarili boreći se za svoj rod, vjeru i otadžbinu, a sada živite na marginama, brojeći milostinju kojom se mjeri vaš doprinos nastanku naše i vaše Republike Srpske. Ili je i vama, rascjepkanima u stotine malih udruženja, stalo do kakve takve pozicije i one šake jada koje vlada daje takvim organizacijama, pa ste se uljuljkali u vlastitoj nemoći zadoljavajući se mrvicama i povremenim medijskim istupima dok izgovarate riječi značajne taman koliko i lanjski snijeg. I vi, logoraši, koji ste prošli golgote stotine sarajevskih zatvora, bili mučeni, prebijani i silovani, ponižavani i maltretirani od istih onih koji danas psuju srpsku majku i oštre noževe kada pročitaju ime Pejka Medić.

Zašto ćutite, nikad ne progovorili!