Tue. Jan 19, 2021
ћирилица /latinica

Inicijatori ideje o javnoj kuhinji su oni čiji se glas ne čuje

Izvor: Filter/ I.P.V.

Revoltiran i tužan zbog prizora koji ga je zatekao u kasne noćne sate, vidjevši neke sugrađane kako kopaju po kontejnerima, Igor Lukić je pokrenuo inicijativu za otvaranje prve javne kuhinje u Istočnom Sarajevu. Svjestan da se njihov glas ne čuje, odlučio je da progovori o onome čega smo svi svjesni, ali na šta, nažalost, često kao društvo okrećemo glavu.

Ovaj ugledni stomatolog i humanitarac kaže da je, nažalost, u našem gradu takva kuhinja prijeka potreba, jer ima mnogo ljudi za koje sigurno zna da bi je koristili.

Iako smo ponosan narod, kako Igor ističe, on, kao neko ko je poznat po svom humanitarnom radu, svakodnevno dobija upite za pomoć, najčešće anonimno, jer ljude je još uvijek sramota pričati o tome javno.

Da se bavi humanitarnim radom već jako dugo, o Igoru znaju svi koji ga poznaju, ali kako sam kaže, odnedavno je to postalo javno. Pokrenuo je nekoliko akcija i uspješno je dostavio pomoć svima kojima je bila potrebna. Upravo kroz te akcije, srećući se sa ljudima koji nemaju ni osnovne uslove za život, shvatio je koliko je javna kuhinja potrebna u Istočnom Sarajevu.

Ideja je da se u toj kuhinji obezbjedi jedan topli obrok socijalno ugroženoj populaciji, kafa ili čaj, te mogućnost da provedu na toplom neko vrijeme. Kuhinja bi, za početak, radila u zimskim mjesecima.

Igor kaže kako kao društvo moramo imati toliko empatije da ne dozvolimo da ijedan naš sugrađanin bude gladan. Bio je, kaže, i on i sa jedne i sa druge strane, kada je rat odnio sve što je njegova porodica godinama stvarala i dobro shvata koliko je bitno imati makar malu podršku. Sada, kada je svojim radom i zalaganjem, osigurao sebe i svoju porodicu, želi da pomogne i onim najugroženijim. Nada se da će uspjeti od grada ili opštine dobiti prostor da bi mogao krenuti u realizaciju ideje.

Ističe da u našem gradu postoji puno privrednika koji su spremni pomoći izdvajajući simboličnu sumu na mjesečnom nivou, koja za njih ne predstavlja veliki izdatak, a dugoročno bi mogla obezbjediti sredstva za rad kuhinje. Kako sam kaže i naši ljudi u dijaspori su uvijek spremni pomoći i uzda se i u njih, jer se do sad nikada nisu oglušili ni na jednu inicijativu i akciju.

Igor za sebe kaže da jednostavno osjeća potrebu da pomogne kome može i koliko može. Iako priznaje da možda zvuči sebično, ništa mu ne ispuni srce toplinom kao osmijeh na licima onih kojima je pomogao. To su često djeca, kao najugroženija kategorija u svakom društvu i Igor ističe da je njihova radost vrijedna svakog njegovog truda, koji zaista nije zanemarljiv.

S ponosom se hvali i mladima koji mu se često obraćaju sa željom da pomognu, bilo kroz volenterski rad ili u nekim skromnim donacijama, te daju nadu da kao društvo nećemo potpuno zastraniti i otuđiti se jedni od drugih. Činjenje dobra da bi se dobrim vratilo za ovog čovjeka nije samo otrcana krilatica, nego njegova svakodnevnica i on se nada da će i kod ostalih sugrađana uspjeti probuditi empatiju za ljudsku patnju kroz ovaj projekat čiju je realizaciju spreman u potpunosti preuzeti na sebe oslanjajući se, naravno, i na druge ljude dobre volje.

Filter 2019