Goran Mutabdžija: Bez kulture sjećanja nema ni identiteta

Izvor: Glas Srpske/Željka Domazet

Memorijalni centar Republike Srpske bi trebalo da bude najveća baza snimljenih svjedočanstava o stradanju srpskog naroda. Treba podržati rad ove nove javne ustanove, koja ima veoma visoke stručne i obrazovne ciljeve. U cjelokupnoj muzejskoj strukturi je nedostajao ovaj segment profesionalne orijentacije i pred njom je veoma izazovan period.

S jedne strane je to prikupljanje, obrada i sistematizacija građe o stradanjima srpskog naroda, ali treba razmišljati i o kvalitetnijoj zaštiti i prezentaciji građe brojnih spomenika iz prošlosti, koji svojom funkcijom čine organski dio plemenite ideje o kulturi sjećanja. Čvrsto vjerujem u ispravnost odluke o formiranju ove institucije i njene visoke humanističke ideale. Ona će opravdati svoje postojanje, a njeni zaposleni ukazano povjerenje, samo ako iskažu veoma visok intenzitet rada i profesionalnost. Oni imaju pred sobom brojne pozitivne primjere drugih zemalja, kao što su Izrael ili Jermenija, koje su ovu problematiku podigle na dostojanstven nivo.

Kaže ovo u intervjuu za “Glas Srpske” bivši ministar prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, a danas profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu Goran Mutabdžija. U nastavku ovog razgovora on se osvrnuo na kulturu sjećanja i koliko je ona bitna u očuvanju srpskog identiteta, egzodusu sarajevskih Srba, njihovom stradanju i žrtvi koju su dali za Republiku Srpsku. 

GLAS: Da li se dovoljno govori mladim generacijama o onome što je srpski narod prošao da bi bila stvorena Republika Srpska i da li je ona možda sa tim njegovanjem kulture sjećanja u dobroj mjeri zakasnila, s obzirom na to da se istorija čita kroz dokumenta?

MUTABDŽIJA: Dvostruko “ne”. Govoreći o ovoj problematici prevashodno se misli da je to samo zadatak obrazovnog sistema. Nesumnjivo, on treba unapređivati i osavremenjivati nastavne sadržaje koji tretiraju ovu problematiku. Inovativna rješenja u osnovnom obrazovanju mogu uključivati popularne kvizove, a na višim nivoima obrazovanja to mogu biti teme seminarskih i završnih radova. Pri tome akcenat nikako ne treba biti samo na istaknutim pojedincima, već na pristupu koji pokazuje da je postojao organizovan sistem, zasnovan na visokom moralu boraca i posvećenosti cjelokupnog stanovništva Republike Srpske. 

GLAS: To bi trebalo da bude stalni zadatak resornog ministarstva?

MUTABDŽIJA: Tačno. Ono treba da standardizuje protokole obilježavanja značajnih datuma za sve jedinice Vojske Republike Srpske, a ne to prepustiti različitim nevladinim udruženjima i ambicioznim pojedincima čiji je ratni angažman bio pod znakom pitanja. Ipak, to je široko društveno pitanje, koje uključuje i vrlo ozbiljno finansijsko naprezanje Vlade Srpske kroz socijalnu politiku i brigu o ugroženim kategorijama stanovništva. Pozitivnim primjerima iz ove problematike mladi se i na porodičnom nivou upoznaju s rezultatima naše borbe za slobodu. Bilo bi poželjno stimulisanje različitih oblika umjetničkog stvaralaštva o Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Ali, to nije privilegija samo visokoobrazovanih pojedinaca. Iskustvo nam govori drugačije. Nismo dovoljno samokritični. 

Prije nekoliko dana smo promovisali knjigu memoara Goluba Matića o Hadžićima u ratu. To je treća knjiga o toj nekadašnjoj opštini Srpskog Sarajeva koju su napisali učesnici rata, a koji nisu profesionalno vezani za obrazovni sistem. Istovremeno, na Filozofskom fakultetu Pale radi sedam nastavnika rodom iz Hadžića, koji još nisu dali adekvatan doprinos razumijevanju naše opravdane borbe.

GLAS: Srpski narod je u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu odbranio srpske opštine koje su nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma predate FBiH, iz kojih se nakon Dejtona srpski narod iselio. Da li institucije u dovoljnoj mjeri i na pravi način cijene ono što su ljudi iz Srpskog Sarajeva ugradili u Republiku Srpsku i učinili za nju?

MUTABDŽIJA: Nažalost, odgovor je negativan. Sve se svodi da entuzijazam pojedinaca i na servisne vijesti, što djeluje pomalo stereotipno. Pošto sjećanja blijede, da nije bilo predanog novinarskog rada kao osnove, potom dokumentovanja brojne arhivske građe od strane velikih profesionalaca i patriota, a na kraju i umjetničkog rada, o ovome bi se vrlo malo znalo. 

U Sarajevu je 1991. živjelo 200.000 Srba i Jugoslovena, koji su većinski ostali u Srpskom Sarajevu i značajno su doprinijeli nastanku i uspješnom razvoju Republike Srpske. Zato vrijedi pomenuti doprinos tih pojedinaca koji su ovjekovječili zasluge sarajevskih Srba u ostvarenju naših uzvišenih ideala. 
Posebno želim da istaknem lični doprinos Željka, Spomenke Đurđević, te brojnih vaših kolega koje su izvještavale iz Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Vogošće, Ilijaša i Grbavice. Veliki doprinos kulturi sjećanja dali su Dragan Elčić i Snježan Lalović kroz filmsku produkciju, Vlado Nastić, Božidar Avlijaš, Dejan Gutalj, Željko Pržulj i dr. su to obradili u književnim formama, a danas tome poseban doprinos daje i vaš kolega Dragan Mijović. 
Stanovnici nekadašnjeg Srpskog Sarajeva su svjesni svoje istorijske uloge, ne traže hvalospjeve za to, ali očekuju završetak muzejskih postavki u Istočnom Novom Sarajevu i Palama, kao institucionalnu podršku kulture sjećanja.

GLAS: Da li je dovoljno učinjeno da istina i činjenice o stradanju Srba u BiH na pravi način budu prezentovane i sprane etikete sa Srba koje su im bez utemeljenja lijepljene?

MUTABDŽIJA: Ovo je više pitanje za one koji se bave istoriografijom ili pravom, ali lični osjećaj za pravdu daje mi dovoljno osnova da na vaše pitanje odgovorim negativno. 

GLAS: Poučeni istorijskim činjenicama i iskustvom koji je najbolji put da i generacije koje dolaze i istorijska dokumentacija o Srbima na ovim prostorima budu sačuvani i prezentovani?

MUTABDŽIJA: To je dugoročan proces u kojem naša generacija treba da stvori samo dobre osnove za multidisciplinaran pristup ovom pitanju. To uključuje jasne političke i ekonomske pretpostavke, koje će obrazovni sistem i institucije kulture implementirati. To ne smije biti individualni plan, bez obzira na ličnu posvećenost i energiju, već plod sistemskog pristupa. 

Pri tome treba uvažiti sve naše lokalne specifičnosti, osvijetliti regionalne identitete, ali i iskazati uzvišene nacionalne ideale. Kao društvo treba da iskažemo razumijevanje i podršku za druge i drugačije, ali i institucionalno prezentujemo dokaze o istorijskim činjenicama. Treba samo da pogledamo kako su takve sadržaje prezentovali drugi narodi, a u većini slučajeva to je pohranjeno u muzejima koji su arhivsku građu digitalizovali i u formi video i audio-zapisa ponudili posjetiocima kao interaktivne sadržaje. Ne sumnjam u viziju i posvećenost Republike Srpske da ovu oblast uredi na tako dostojanstven način.

Periodi rata i mira

GLAS: Kako komentarišete priznanje bivših visokih predstavnika Karla Bilta i Volfganga Petriča da su propali pokušaji rušenja Republike Srpske i da OHR treba da ode iz BiH?

MUTABDŽIJA: O ovoj tematici sam napisao šest monografija i univerzitetskih udžbenika, koje sam preradio, preveo i objavio na engleskom jeziku. U većini njih sam obradio i recentne procese u BiH te ukazao na određene pravilnosti koje su karakterisale međusobne odnose naroda u BiH. U najkraćem, tokom dvadesetog vijeka su se prilično pravilno smjenjivali perioda rata i mira, sukobi su imali približno jednako trajanje i broj učesnika, pri čemu se mijenjao taj četvrti učesnik, ali je međusobni odnos između zaraćenih strana uvijek ostajao isti.