Thu. Mar 28, 2024
ћирилица /latinica

Ruzmarin

Autor: Bojana Marković

Da li imate cvijet o kome možete ispričati priču?!

U kraju gdje su moje noge prvi put samostalno hodale ne raste ruzmarin. Barem ga ja za ovoliko godina nikada nisam uspjela naći, a nije da ga nisam tražila. Znam da raste na nekom skrovitom proplanku i da ga pronađe samo onaj ko u gustu šumu smjelo zalazi i ne preza od šumskih  zvjeri, vjerovatno zato što se iskradao iz ljudskih zvjerinjaka, pa te koje tumaraju šumom nije doživljavao kao opasnost. Onako kako je on bježao od ljudi u pustolovine, tako su ti isti ljudi bježali od njega kad bi se nakon izvjesnog vremena vratio u selo.

Bio je to neobičan čovjek. Selom je prolazio u društvu velikog bijelog psa koji je u stopu pratio svog gazdu. Očima je slijedio svaki njegov korak, a kad bi starac svratio u neku seosku kuću, mirno bi ležao pored praga, čekao, ne pridajući  značaj seoskim kokoškama koje su radoznalo kljucale oko njegovog repa. Često je sa njima u društvu bila i koza Vesna, koja je bila poslušnija od seoske dječurlije. Neobjašnjiva je bila ta njena disciplina. Starac je ponekad na svom besciljnom putu svraćao i u našu kuću. Sa nama je dijelio ono što bi se našlo za ručak na starom šporetu. Nakon toga uvijek je tražio drveni čanak, u koji nam je, u znak zahvalnosti, ostavljao Vesnino mlijeko. Ono što je najveći njegov dar meni , jesu priče koje su urezane u svaku poru sjećanja.

Proljeće je odmicalo, a tragovi snijega i leda mogli su se naći samo u dubokoj šumi, tamo gdje sunčevi zraci od gustih krošnji nisu mogli da dohvate tlo i da ožive zrnevlje i sjemenke trave koja se razvijala svuda okolo. Kao i nebrojano puta do tad, na uskim, drvenim vratnicama koje vode u dvorište pojavili su se vjesnici lijepih dana, djed Obrad, Medi i Vesna. Nismo se sretali tokom zime. Kroz dugu bijelu bradu širio se osmjeh koji je bio znak da mu je drago što me ponovo vidi. Iznad zapuštene bijele brade nazirale su se svijetle oči. Jedno oko bilo je plavo, a drugo je nosilo neku mutnu boju. Pričali su da je nekad noću djed išao šumom i da mu je na put stala velika medvjedica, koja je u strahu za svoje mladunce napala nesretnog čovjeka. Pukom srećom uspio je da preživi, a ožiljak koji mu je ostao na oku stvarao je strah kod djece koja se sa njim nisu upuštala u priču. Ja se nisam plašila. Vezalo nas je povjerenje i prijateljstvo, iako seljaci nisu imali lijepe riječi za njega. Govorili su da je to obična seoska skitnica i budala koja je rasula svoj život ni u šta, a mogao je lijepo da živi od učiteljske plate u seoskoj školi, a kasnije i penzije koja je bila dovoljna da sebi priušti ugodan život. Kod njega im je smetalo mnogo toga. Dušebrižno su ispirali usta pričama kako je otjerao ženu od sebe koja nije mogla da trpi njegovu narav. Djeca su mu otišla u inostranstvo da se školuju i za sebe nađu bolji život. Kako je imao dosta stoke, prijetili su da će mu ubiti krave i koze ako se još jednom nađu u tuđem vrtu ili voćnjaku. Ja mu ništa nisam zamjerala. Znam koliko sam puta morala da uberem ljeskov prut i onda kad sam kriva i kad nisam. Tako sam smatrala da je i on za nešto i sam kriv, nešto je breme sudbine, a veći dio zlobna priča seoskih ljudi koji su i sami kivni na svoj život, pa su prstom upirali u njega da kažu šta to ne valja i tako izbjegnu bilo kakav sud o sebi.

Sjedili smo u dvorištu kad je djed iz svog džepa izvadio smotuljak neobično lijepog cvijeća, svijetlo zelene boje sa plavim i srebrnim izdancima.

-Ovo sam ubrao za tebe, reče. Čuvaj ga, pa kad uvene donijeću ti nove.

Neobična sreća mi je vladala dušom. Brzo sam u čašu nasula vodu i stavila cvijeće na prozor, sa one strane gdje se svijetlost najduže zadrži. To ti je ruzmarin. Ovdje se rijetko nađe.

-Pronađe ga ponekad Vesna, u šali reče.

Oči su mu se napunile suzama. Nisam mogla da naslutim da li su isplivale od sreće ili od tuge. Svoju ruku spustio je na moj potiljak.

-Ovo dijete ima pametnu glavu. Da vidim… Pametno čelo. Ličiš na svog pokojnog djeda. I on je imao isto čelo i lice mu sa prvim suncem potamni isto kao tvoje.

Vidjela sam da gromada tuge leži na srcu umornog starca. Znam da ga je poznavao i volio. Na crno bijeloj slici koja stoji uokvirena na zidu stoje moji preci, a u prvom redu moj djed, tad dječak od šest, sedam godina. Često bih stala ispred nje, posebno kad bi neko rekao da ličim na njega. Upoređivala sam crte lica i neizmjerno se radovala pronalasku svake sličnosti, a bilo ih je. Nisam još išla u školu kada je stradao. Sva sjećanja na njega brižno sam čuvala da ne izblijede, a oživljavala sam ih u svakom razgovoru o njemu. I njegova smrt se desila u proljeće. Snijeg se topio, a seoski potok tad je znao najviše da nabuja. Baš u tim danima kad je dostizao svoju najveću snagu, djed se u predvečerje vraćao kući. Drvena brvna preko kojih je prelazio još su bila prekrivena poledicom. Okliznuo se i pao u hladnu vodu. Debeli zimski kaput brzo se natopio vodom, a hladnoća je  uzimala svoj plijen.

-Čuo sam da je dozivao u pomoć, reče djed Obrad i trgnu me iz odlutalih misli.

-Moja kuća nije daleko. Molio sam ih da krenu sa mnom, ali ne htjedoše. Nedadoše mi. Kažu gdje ćeš budalo da nas namamiš sve. Rat još nije gotov. Nisam ih smio poslušati, pričao je starac kroz suze, a njegove oči su me molile da mu povjerujem.

-Bio je to dobar i vrijedan čovjek. Sve je radio lijevom rukom, baš kao i ti. Znaš da su po njega dolazili da ga vode u velike škole, ali mu nisu dali zbog imanja. Kome će ostati zemlja, ako ne jedinoj muškoj glavi? A trebao je da ode.

Svako na svojoj putanji razmišljanja, dugo smo sjedili na proljećnom suncu i udisali miris behara sa tek procvale trešnje. Nije bilo riječi, ali ni zamjerki i prijekora. Ja sam mu vjerovala.

Sretali smo se još nekoliko puta dok nam se staze nisu mimoišle, a malo seoce ostalo potpuno prazno. Kad noge kroče u dvorište djetinjstva ponovo ožive slike iz najljepših priča, koje ostaju da se prepričavaju i onda kad naša stopala više ne budu ostavljala trag na zemlji. Znam da su se na nekom novom proplanku pronašli. Da sjede dugo i prepričavaju gdje su ih sve vodili zemljani putevi i prostranstva. Jedan drugom ništa ne zamjeraju. Djed Obrad priča kako je kod Kusturice snimao film i napamet ređa sve svoje replike.

Ja i dalje tražim taj neobičan izdanak ruzmarina, protkan planinskom rosom i najljepšim mirisima iz dana kad se raslo.  

©citajfilter.com 2019-2023 * Osnivač i izdavač: Centar media d.o.o. * Glavni i odgovorni urednik: Mira Kostović * Kontakt: citajfilter@gmail.com