Hoće li korona virus kriza učiniti ono što nisu finansijska iz 2008. i migrantska iz 2015. – srušiti Evropsku uniju?

Izvor: https://www.advance.hr/

Evropska unija je projekat koji se kreće iz jednog izazova u drugi, a svaki idući polako nagriza njegovu održivost, relevantnost i samu egzistenciju. Situacija se počela opasnije “ljuljati” po EU projekat tamo negdje prije 12 godina, kada je udarila velika globalna finansijska kriza. Bilo je i prije evroskeptika, ali ni oni, izuzev želje za povratkom u nacionalne okvire, nisu mogli argumentovati dovoljno razloga da bi ugrozili ideju postojanja projekta.

Finansijska kriza 2008. u Evropi donijela je sa sobom niz neugodnih spoznaja, a neka upozorenja evroskeptika, naročito onih koji su bili fokusirani na ekonomsku stranu priče, postala su relevantna. Kao prvo postalo je očigledno da projekat primarno postoji kako bi osigurao ekonomske interese “velikih igrača“. Krenulo se u hitne akcije njihovog spašavanja, a kao objašnjenje nudila se argumentacija da bi posrnuće divova dovelo do eksplozije nezaposlenosti. Bi, ali zar posrnuće ogromnog broja malih preduzeća ne bi? Zapravo upitno je šta bi više “boljelo” – šta bi se dogodilo da je EU spašavao mali biznis i pustio “velike dinosauruse da izumru”? Neki tvrde da bi to bilo bolje, da bi došlo do naglog porasta inovacije i kvalitete kroz borbu za velika tržišta na prostoru kojih bi nastao vakuum.

Takav scenario se nije dogodio. Pogođeni su mali biznis i običan radnik. U nekim zemljama bol je bila velika jer se spašavanje velikih saniralo kroz uvođenje rigoroznih mjera štednje (Grčka, Italija, Španija, Portugal…). U to vrijeme sve se češće počeo spominjati termin “socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne” – jer upravo to se i dogodilo. Naravno, događalo se to i u SAD-u, ali SAD je druga priča. SAD, u kojem su se ljudi navikli da će ih i jedan odlazak ljekaru “opaliti” po džepu sa nekoliko stotina dolara (a ozbiljnije situacije i znatno više), nije Evropa – u Evropi su ljudi mislili da oko njih još uvijek egzistiraju razne socijalne mreže koje će ublažiti njihov pad kada postane teško. Finansijska kriza 2008. pokazala je da ta očekivanja postoje možda u teoriji, ali puno manje u praksi.

Sve u svemu, EU je iz te krize izašla (zapravo nikada i nije izašla do kraja) s poprilično poljuljanom reputacijom. U tom periodu došlo je do ekspozicije ključnih evroskeptika koji su relevantni i danas, a to je tek početak velikih izazova po EU…

Velika izbjeglička kriza iz 2015. godine i još jedno veliko razočarenje stanovnika Evropske unije. Naime, do tada ekonomska kriza u Evropi još definitivno nije bila sanirana, a EU je počeo “uvoziti” ogroman broj ljudi za potrebe jeftine (i mlade) radne snage. Svakako nisu svi bili izbjeglice sa ratnih područja iako ih se nastojalo prikazati kao da jesu. EU “starosjediocima” se lagalo, u lice, da je riječ o evropskom humanitarnom porivu, umjesto da im se rekla istina o deficitima na tržištu rada u zemljama poput Njemačke (čije stanovništvo je sve starije). Danas, kada ta ista EU čini sve da novi val izbjeglica i migranata ne bi probio granicu, možemo sa sigurnošću reći da je 2015. bila montirana operacija u kojoj su humanost i saosjećanje sa ljudima koji dolaze iz ratnih zona i zemalja dubokog siromaštva bili na zadnjem mjestu.

Preživio je EU projekat i to, ali povjerenje se sada izgubilo, u velikom stilu, već po drugi put.

U vremenskom međuprostoru bilo je i puno manjih izazova i situacija u kojoj se egzistencija Evropske unije dovodila u pitanje. Primjerice Bregzit, odnosno izlazak Velike Britanije iz “kluba“. Bregzit su neki smatrali presudnim činom, što zapravo ne mora biti tako. Odlazak Britanije samo prebacuje veću moć prema Parizu i Berlinu, ali ne znači nužno urušavanje projekta (šta više, britansko intenzivno savezništvo s Vašingtonom čak može biti i remetilački faktor unutar EU-a).

Zbog nekog razloga broj “3” često se uzima kao onaj u nizu nakon kojeg nešto više ne vrijedi ili će biti sankcionisano. U američkom zakonu tako nakon 3 teška prestupa vjerojatno se dobija doživotna kazna (tzv. “three-strikes law“). Postoje razne varijacije, a za EU bismo mogli reći da bi treće veliko razočarenje njenih stanovnika moglo po nju biti presudno.

I treća kriza je ove godine stigla, upravo je proživljavamo. Dakako, ova treća nisu ni finansije ni migranti već nešto čemu se većina nije nadala – virus. Razni su se scenariji zadnjih godina slagali po pitanju što bi moglo biti presudno po Evropsku uniju – neki su se bojali migranata, neki su pak panično tvrdili kako Evropi prijeti “ruska agresija“, treći su vjerovali da će u južnim zemljama pod opterećenjem mjera štednje buknuti neka nova socijalistička revolucija… Ali virus? To je tek manji broj očekivao.

I upravo taj virus, korona virus ili tačnog naziva COVID-19, predstavlja sada najveću opasnost po Evropsku uniju i njen opstanak. Ako se to i dogodi možda presudni faktor neće biti ni broj mrtvih (koji će bez sumnje poprilično rasti), možda čak ni velika ekonomska kriza koja je već “naručena“, već jedna nova spoznaja, treća u nizu, da EU jednostavno nije briga za nikoga osim nje same, a “ona” ni nije geografski ucrtana, ona postoji izvan karte i fizičkog prostora, u virtuelnim bankovnim računima, u gigantskim poslovnim interesima sitne elite!

Nije kriza ta koja može nešto uništiti zato što je kriza – šta više, kriza može nesigurni projekt dodatno učvrstiti, uzemljiti ga, dati mu snagu kroz solidarnost i osjećaj zajedništva. I šta se dogodilo kad je “pala” prva članica tog kluba, Italija? Gdje je bila EU pomoć kada su italijanski ljekari padali (i još padaju) s nogu? Nigdje, posmatralo se sa obližnjih granica kako virus guta Italiju i držale se “fige” da će ga Italijani spriječiti da ne izađe vani.

Švedska kolumnistica Elizabet Brov (Elisabeth Braw) to je dobro opisala u tekstu za list The Foreign Policy prije nekoliko dana gdje u uvodu navodi: “U ovoj sramotnoj abdikciji od odgovornosti zemlje Evropske unije nisu dale potrebnu medicinsku pomoć Italiji za vrijeme izbijanja epidemije i sada Kina popunjava taj vakuum“.

I zaista je tako. Kineski ljekari, nakon što su obranili Vuhan i okolinu, stižu u Italiju kako bi pomogli i svojim iskustvom pridonijeli borbi. Da, može se reći da se danas korona virus širi cijelom Evropom i da je kasno za unakrsnu pomoć, ali bilo je vremena da se pomogne Italiji…

Kada već govorimo o Italiji i Kini valja spomenuti kako ove dvije zemlje poprilično prisno sarađuju. Nadalje, Italija je prva EU zemlja koja je potpisala ulazak u gigantski kineski projekt nadimka “Novi put svile” (intenzivno saobraćajno i infrastrukturno povezivanje Azije i Evrope). No, saradnja je intenzivna već neko vrijeme – primjerice, na temelju policijske kooperacije kineski policajci već su ranije počeli patrolirati na ulicama Milana, Rima…

Kada sve ovo jednom prođe, a proći će, Italijani će jako dobro znati ko im je pomogao, a ko nije. A to je tek prva faza “trećeg razočarenja“, ona druga biće možda još i bolnija, a biće to repriza onog iz 2008., samo još puno žešća. Novac stanovnika Evropske unije, njenih radnih ljudi, zgrabiće se kako bi se njime ponovno saniralo “dinosauruse koji odbijaju umrijeti“, a malog čovjeka bacilo “pod autobus“, kako bi se reklo u engleskom govornom području.

Neki spekulišu kako će ova kriza biti “kraj evrozone“, no mogla bi značiti kraj i Evropske unije – ili barem Evropske unije kakvu poznajemo (jer nije tajna da brojni protivnici ovakve EU preferiraju radikalnu promjenu iznutra umjesto potpunu dezintegraciju).

Sada smo u toku, u “oku oluje” ove treće krize, najveće do sada – to znači da još uvijek ima šanse za pozitivan ishod, da će se EU pobrinuti o spašavanju svojih ljudi, a ne primarno krupno kapitalističkog interesa, iako, nažalost, sve do sada nam ne daje previše razloga za optimizam…

Da li bi to bio dobar ili loš scenario “nakon svega ovog“, teško je reći, svijet sutrašnjice odjednom postaje jedna nedefinisana priča, ali do nje ćemo brzo doći.