Zato što pamtimo: Sretan vam 6. novembar, Dan oslobođenja Sarajeva!
Izvor: Filter
“Sarajevo se obuklo u najsvečanije ruho, da dočeka srpsku vojsku, da dočeka braću srpsku iz Srbije…a na Žutoj tabiji, na mjestu na kome se decenijama vila carska austrijska zastava, vije se srpska. Vije se kao simbol slobode, pozdravlja veselo lepršajući se u zraku, junačku, nepobjedivu srpsku vojsku…Potpukovnik Ranković i ja, svaki u svome kutu, naslonjeni glavom na ruku, sjedimo, ćutimo i plačemo…”
Ovo su sjećanja ljekara Milana Jojkića sačuvana u djelu “U Susret srpskoj vojsci u Sarajevu 1918.”. Jojkić je bio u tročlanoj delegaciji Narodnog Vijeća koja je bila određena za sastanak sa Vojvodom Stepom u Višegradu. Na tom sastanku je dogovoren ulazak srpske vojske u gradove, kako bi se uspostavio red.
Prvi srpski vojnik u Sarajevu
U voz koji je krenuo 6. novembra 1918. u 10 časova iz Višegrada za Sarajevo, ukrcali su se vojnici 14. puka Timočke divizije. Komandovao im je Živan Ranković. Osim njega, u voz su se ukrcali njegov ađutant, kapetan Petrović, sa više oficira, vojni sveštenik te 160 vojnika. U Sarajevo su ušli u 16:30.
“Narod koga je bilo oko 30 000, sa prekinutim disanjem, očekivao je da vidi prvog srpskog vojnika. Prvi je iz voza iskočio potpukovnik Živan Ranković. Vitka i simpatična pojava mladog srpskog potpukovnika učinila je neobično divan utisak. Izrazima oduševljenja i radosti nije bilo kraja” pišu Večernje Novosti, izdanje za 12. novembar 1918. godine.
Kada je tog 6. novembra 1918. godine, obalom Miljacke promarširala slavna srpska Druga armija, dočekana je kako se dočekuju oslobodioci. Obala će kasnije ponijeti ime po njenom zapovjedniku Stepi Stepanoviću, a Sarajevo će u narednim godinama nastaviti dočekivati vojske. Nekad okupatorske, nekad oslobodilačke. Baklavama. I jedne i druge. Pa kome zapne jezgra u grlu zapne. Danas obično zapne riječ. Pogotovo na ovakve datume kojih se više niko ne sjeća.
„Draga braćo junaci! Ja Vas uvjeravam, da će muslimani Bosne i Hercegovine znati uvijek dostojno cijeniti bratske zasluge i očuvati u uspomeni ovaj prvi susretaj nakon burnih stoljeća“ govorio je reisul ulema na banketu povodom ulaska srpske vojske u Sarajevo.
Da li nam ovaj govor, sto godina poslije, djeluje kao satirična vijest? Džemaludin Čaušević, reisul ulema, nazivao je srpsku armiju „junačkom vojskom neumrlih zasluga“. Atanasije Šola, prvi predsjednik novoformirane vlade u Sarajevu, izražava srpskoj vojsci zahvalnost što je slanjem trupa osigurala red i mir u Bosni i Hercegovini.
Vasilj Grđić pita u svom govoru: „Smijemo li vam pristupiti Bijeli Orlovi? Dopuštate li robu petvjekovnom počinuti u vašem zagrljaju? Željno smo vas čekali kao dijete majku, kao trava rosu, kao ozebao sunca“. Štampa iz tog perioda piše o „crno-žutom obruču“ koji je stezao srpski narod i koji je prsnuo „omogućivši Bosni ujedinjenje sa svojom starijom sestrom Srbijom kojoj duguje slobodu“.
Šesti novembar bi trebao biti datum koji se obilježava u Sarajevu kao dan oslobođenja. Jer ko ne vidi da bez 6. novembra ne bi bilo 6. aprila, taj nije u stanju da čita iz prošlosti, a tamo jasno piše ko je ovom gradu donosio slobodu. I ko je jedini na ovim prostorima može donijeti.
Izučavanje prošlosti nije zabava dokonih već ozbiljna analiza procesa i uzročno-posljedičnih veza. Ozbiljnih istoričara u današnjem vremenu sve je manje. Zato i nema ko da objasni šetačima Obale Stepe zašto je današnji datum bitan. Njima možda i bitniji nego nama, sa druge strane Mojmila. Mi smo čekali srpsku državu vjekovima, a dobili smo jugoslovensku. A stvarali smo i krvavili za obje. Tako rade državotvorni narodi. Bore se i stvaraju. Ali i pamte.
