Obilježene 33 godine od smrti 12 beba: Naše zvjezdice će zauvijek sijati

Izvor: Nezavisne novine/Dijana Petrušić

Polaganjem vijenaca i cvijeća na spomen-obilježje “Život” u centru Banjaluke danas je obilježeno 33 godina od smrti 12 beba u Kliničkom centru u Banjaluci, koje su umrle zbog nedostatka kiseonika za inkubatore.

Željka Tubić, sekretar Udruženja “12 beba” i majka jedne od nastradalih beba, kazala je da je ovo period kada srpski narod, nažalost, obilježava mnoge godišnjice stradanja.

“Za nečije zločine svi smo proglašeni krivima, pa su odlučili da našoj djeci uskrate pravo na život. Tog dana mi majke nismo ni slutile šta nas čeka. Njima smo svi bili krivi – samo zato što živimo u Republici Srpskoj. Pored svih apela i molbi da se kiseonik dostavi, te 1992. godine počinjen je zločin o kojem je čuo cijeli svijet – ubijeno je naših 12 beba. Danas, 33 godine kasnije, naše bebe stoje na braniku otadžbine i upravo njihova žrtva bila je znak da Vojska Republike Srpske mora krenuti u našu odbranu.

S ovog mjesta svake godine šaljemo poruku – da se nikada više ne ponovi ovakav zločin. Naše zvjezdice će zauvijek sijati u našim srcima, a dok ima sjećanja – one će živjeti“, kazala je ona.

Predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Isidora Graorac rekla je da se ovaj strašan zločin nikada ne smije zaboraviti.

“Kada bismo mogli da vratimo vrijeme, da se vratimo u taj maj 1992. godine, kada su majke rađale svoju djecu, svi bismo uradili isto što i one – vapili za pomoć, molili da se spasu životi nevinih beba. Da su moćnici tada čuli njihove jauke, njihove molbe, možda bi sve bilo drugačije. Ali tada su radili o našoj glavi – i stradala su nevina djeca.

Nema tog dana kada se roditelji ne sjete svoje djece. Nema trenutka kada se ne zapitaju – šta bi bilo da su ostali živi. Ovo je tragedija jednog vremena u kojem pitanje života nije imalo vjeru ni naciju. Bebe koje su tada rođene bile su i srpske i bošnjačke. Svima je bio potreban samo kiseonik da prežive.

Naše je da vjerujemo da će oni koji su počinili ovaj zločin odgovarati, ako ne pred ljudima, onda pred Bogom – jer Bog je taj koji sudi.

Niko nikada nije preuzeo odgovornost, a svi znamo da odgovornost postoji. Za ratne zločine nema zastare”, kazala je ona.

Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković kazao je da svaki spomenik nešto govori, ali ovaj plače.

“Svaki spomenik nešto govori, ali ovaj – ovaj spomenik plače. Plače jer priča o 12 beba koje su trebale da upoznaju svijet. O 12 života koji su mogli da budu, ali nisu – jer im to nije dozvoljeno.

Plače i zbog međunarodne zajednice, one iste koja danas govori o ljudskim pravima, a tada je ostala nijema. Samo jedan poziv, samo jedna odluka mogla je spasiti živote. Nije se radilo samo o tih 12 beba – to je značilo 12 djetinjstava, 12 odrastanja, 12 budućnosti.

Danas bi svako od njih trebalo da ima svoj život, svoje snove, svoje porodice. Ali to im nije dozvoljeno. I zato ovaj spomenik ne ćuti – on vječno plače”, kazao je Stanivuković.

Iz Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, koja je organizator obilježavanja, podsjećaju na nehumanu i necivilizovanu odluku svjetskih moćnika iz 1992. godine kojom je onemogućen transport kiseonika za Banjaluku zbog čega je u Kliničkom centru Banjaluka umrlo 12 beba.

“Trinaesta beba umrla je 13 godina kasnije, dok je četrnaesta beba preživjela sa teškim mentalnim i fizičkim oštećenjima”, podsjećaju iz ove organizacije.

Naime, odlukom Savjeta bezbjednosti UN u maju i junu 1992. godine bili su zabranjeni međunarodni letovi, čak i oni sa bocama kiseonika iz Beograda za Banjaluku, zbog čega je preminulo 12 tek rođenih beba koje su bile u inkubatorima.

Prva beba umrla je 22. maja 1992. godine, nakon čega je uslijedila agonija i smrt ostalih beba.

Do 19. juna iste godine u Banjaluci je umrlo 12 beba koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice.

Trinaesta beba Slađana Kobas izgubila je bitku za život sa 14 godina, a četrnaestoj bebi Marku Medakoviću nedostatak kiseonika ostavio je posljedice za cijeli život.

Agonija je prekinuta probojem koridora i spajanjem banjalučke regije sa ostalim dijelovima Republike Srpske i Srbije.