Sat. Apr 13, 2024
ћирилица /latinica

Da li je kofer bio spakovan ili nerespakovan?

Izvor: budjenje.info/Jovana Ćorić

Odlaziš sa svog, napuštaš zemlju na kojoj su prolivene i tvoje i suze, krv i znoj tvojih predaka.

Tog 12. marta 1996. godine Ilidžanci napuštaju svoju odbranjenu zemlju. Snijeg, hladno vrijeme, vjetar kovitla pahulje, kao da i nebo želi da poruči: „Ne idite sa svoje đedovine, ostanite na svojim imanjima!“ Ali kolona je krenula, kočnice su se pokvarile, zaustavljanje nije bilo opcija.

U toj koloni  našla sam se i ja, djevojčica kojoj se bližio 4. rođendan, i moja majka. Nije ovo bila prva selidba. Prva se dogodila 19. maja 1992. godine, kada je moja majka sa smotuljkom u rukama, to jeste sa mnom, bebom od  40 dana, krenula, simbolično – kamionom,  u nepoznato. Tada smo došle u Negotin, gradić na istoku Srbije, a 4 godine kasnije, opet u kamion, ali ovog puta malo bliže, do Bijeljine. U očima moje majke nikada se nije vidio strah – hrabra je ta žena, za nju predaja nikada nije bila opcija. Sve je podnosila stoički. Pronalazak kamiona, pakovanje stvari, polazak, ali ne i konačno napuštanje ognjišta.

Pamtim svaki minut tog 12. marta. Kamion je ispred kuće, stvari spakovane. Vozač je Semberac, čovjek baš iz Bijeljine, a u kamionu još jedna žena, iz Ilijaša, i ona će put Semberije. Kaže da se raduje odlasku iz Sarajeva, da jedva čeka, a vozač kamiona joj se cinično u lice nasmija i reče: „E moja gospođo, ne znate vi gdje i kome idete. Sarajlije su navikle da sve kupuju na kredit, ne znate mnogo o muci života, a mi smo za svaki zalogaj prolili litar znoja i ne damo ga lako.“ Nije čovjek mnogo pogriješio, ali Sarajlije preskupo platiše danak prijeratnog lagodnijeg života u svom gradu.

Krenuli smo, kolona je nepregledna, a snijeg ne prestaje da pada. Svi sa svojim mukama i životom spakovanim u jednu prikolicu. Gdje, kuda i kako dalje? Odlaziš u nepoznato. Život sarajevskih Srba, Ilidžanaca, domaćina, pretvorio se u kulu od karata. Gradili su, stvarali i sve je nestalo u jednom danu. Sada su svi na drumu i većina ne zna gdje će se zaustavi i početi da gradi život ispočetka. Od gospode u lijepim odijelima i čuvenih srpskih domaćina napraviše čergu.

Do Romanije smo se vozili satima, išlo se metar po metar jer drugačije nije moglo. Stotine kamiona natovarenih kredencima, krevetima, škrinjama i onim najvrijednijim – uspomenama. Hiljade duša, dječije i buice suza odraslih, sve to vidješe romanijski drumovi. Najpotresnija je to slika novije istorije.

Vozač je iscrpljen, pauza se morala napraviti. Zaustavismo se u Han Pjesku, restoran „Jela“. Slika koja će mi zauvijek ostati urezana u pamćenje. Ispred restorana je veliki parking, a na njemu desetine parkiranih vozila. Izlazimo iz svog kamiona, a oštri hanpjesački vazduh reže po licu, vjetar je jak, pahulje kao loptice za stoni tenis. Mama me uzima za ruku i krećemo prema restoranu u nadi da ćemo uspjeti da se malo zagrijemo i odmorimo. Otvaraju se vrata i dočekuje nas slika koja se ne može vidjeti ni na filmu. Duše se dijele, zakoračiti se ne može, ljudi leže na podu ili na poredanim stolicama, umotani u ratne, tamno zelene deke, koje su imale opor i neugodan vonj nafte, znoja i prašine – taj miris mi je sve do danas ostao u nosnom kanalu, ne lapi. Nemamo gdje da stanemo, a ne da sjednemo ili legnemo, jedina ocija je bila da se vratimo u hladnu kabinu i tu se odmorimo. Meni namjestiše jastuke skinute sa sobne garniture, pokriše me jaknama i prespavah do jutra. Rano u zoru nastavismo dalje do konačnog odredišta (samo smo mislili da je konačno). Put je bio prohodniji, većina je bez pauze vozila cijelu noć i kolona se rasula. Neki su vjerovatno već to jutro bili u gradovima koje su morali da prisvoje kao svoje, a za te gradove oni nikada nisu bili njihovi i zauvijek ostali izbjeglice i „došle“, šaneri iz Sarajeva.

U nastavku puta uglavnom su svi ćutali, vjerovatno postavši svjesniji šta se zaista dogodilo. Popustila je napetost oko pakovanja, gužve i kao da odjednom svi shvatiše – napustio se kućni prag, ostavile su se kuće u kojima su rođeni i ostavila se zemlja koja ih je othranila. Muk.

Bijeljina, ravnica, pustoš i nepregledna polja na koja će se zasaditi kupus i kukuruz, a i naseliti sarejevski Srbi. Stigli smo, to je to. Istovaramo stvari, pozdravljamo se sa gospođom iz Ilijaša i sa vozačem, a dočekuje nas mamina drugarica i njen otac, kod kojih treba da ostanemo nekoliko dana, dok ne vidimo šta i kuda dalje. Primili su nas, ugostili i utješili. Sjećam se da smo tada ostali do duboko u noć, one su pričale, a ja sam se igrala i grijala pokraj kraljičine peći dok nisam zaspala.

Bijeljina – 13.3.1996.

Svanuo je 14. mart, ustajem, doručak na stolu, svi smo tu, a pokraj stola je, spakovan ili neraspakovan, spreman smeđi kožni kofer. „Miko moj, vraćamo se na Vrelo Bosne“- majka je odlučila da se vrati i sačuva svoju kuću i zemlju.

I opet na put i opet na romanijski drum, sada u narandžastom kombiju i sa nekoliko žena, ali ovoga puta sa nekim sjajem u očima, vraćamo se kući, vraćamo se korjenu, pa kako dragi Bog bude htio.

Dolazimo na Ilidžu, zapaljena je, sva gori, treba da se izbriše svaki trag postojanja Srba na tim prostorima. Autobuska stanica, pijaca, robna kuća, ćilimara, fabrike, sve je demolirano i uništeno. Ružna slika, ali neće nas spriječiti da se vratimo i nastavimo život na svojoj zemlji. Izlazimo kod hrama Svetog Save na Vrelu Bosne, mami je u jednoj ruci kofer, a u drugoj moja ruka, hrabro prelazimo ulicu i koračamo ka našoj kući… Ostalo je istorija.

©citajfilter.com 2019-2023 * Osnivač i izdavač: Centar media d.o.o. * Glavni i odgovorni urednik: Mira Kostović * Kontakt: citajfilter@gmail.com