Mon. Jul 15, 2024
ћирилица /latinica

Intimna istorija sportskog komentarisanja, od Milke Babović do Slobodana Šarenca: Ljudi, pa je li to moguće?

Izvor: RTS/ dr Nele Karajlić

Sportski komentatori su u posljednje tri decenije pokojne Jugoslavije bili kuđeni i hvaljeni, ismijavani i glorifikovani, nipodaštavani i poštovani, a njihov društveni status varirao je od pozicije kafanskih ljudi i propalih alkoholičara do pravih medijskih zvijezda. Podsjećanje na njih u meni budi sjetu na isti način na koji ukus jeftinog vina budi sjećanje na prvo pijanstvo. Osjećaj je lijep, iako je vino loše.

Ako bi, u nedostatku spretnijeg poređenja, sportske događaje predstavili kao ukusna jela, tada bi komentatori koji prenose te događaje, bili neka vrsta začina. I baš kao što pojedini začini postaju važniji i od samih jela, tako su komentatori, u nekim trenucima, postali važniji od samog događaja.

Tako je, na primjer, on čuveno „Ljudi, je li to moguće?”, besmrtnog Mladena Delića, ostalo da živi i u potonjim generacijama iako se niko više ni ne sjeća te bizarne utakmice između Jugoslavije i Bugarske, odigrane davne osamdeset treće, u kojoj neriješen rezultat nije odgovarao ni jednoj ni drugoj ekipi pa se posljednjih desetak minuta igrao više ruski rulet nego fudbal. Niti se ko sjeća zbog čega se igrala ta utakmica, niti u kojem gradu, niti ko je bio selektor, igrači, a čak je i strelac tog pobjedonosnog gola zbog koga je „nastala ludnica” i zbog koga su se „tresle tribine” pao u zaborav. Samo je Delićevo „Je li to moguće?” ostalo da živi.

Sportski komentatori su u posljednje tri decenije pokojne Jugoslavije bili kuđeni i hvaljeni, ismijavani i glorifikovani, nipodaštavani i poštovani, a njihov društveni status varirao je od pozicije kafanskih ljudi i propalih alkoholičara do pravih medijskih zvijezda. Podsjećanje na njih u meni budi sjetu na isti način na koji ukus jeftinog vina budi sjećanje na prvo pijanstvo. Osjećaj je lijep, iako je vino loše. 

Fudbalska utakmica Tito-Staljin

Radio prenos je po prirodi stvari mnogo uzbudljiviji od televizijskog, jer je ono što čovjek zamišlja uvijek je atraktivnije od onoga što čovjek vidi. Ako mu još dešavanja na terenu prenosi dinamičan i strastveni glas radio komentatora, i najdosadnija utakmica se u glavi slušaoca pretvara se u finale Lige šampiona.

Prvi radio komentator koga sam čuo bio je Radivoje Marković. Imao je glas nekoga kome je na nepcu zalijepljen komad jabuke, pa se činilo da će se u sred prenosa svakog trenutka ugušiti. Imao je dugu i tečnu rečenicu sa jakim akcentima na imenima igrača. Njegovu značajnu ulogu, ne samo u istoriji fudbala već i u istoriji cjele zemlje, potcrtao je i dio „Zlatnom palmom“ ovjenčanog filma Otac na službenom putu Emira Kusturice, u kome narod, okupljen oko javnih zvučnika sluša prenos jedne od najvažnijih utakmica posljeratnog doba, one između Jugoslavije i SSSR-a 1952. godine.

Taj meč bio je više od igre, pao je u doba Titovog neslaganja sa Informbiroom, pa je pobjednik u tom duelu, po prirodi stvari, bio i ukupni pobjednik tog istorijskog sukoba. Prvi meč završen je nerješeno, 5:5, ali je Jugoslavija u drugom meču odnijela pobjedu sa 3:1. Rade Marković je, po legendi, prenosio sve utakmice jugoslovenske reprezentacije, pa i ove iz Tamperea.

Ono čuveno „gol, gol gol“, koje je krasilo mnoge špice sportskih radio emisija, bio je Radetov usklik sa jedne od mnogobrojnih utakmica naše reprezentacije. 

Naš čovek u Vimbldonu

Miro Radojčić, vrhunski novinar rođen u Sarajevu, a preminuo u Beogradu, učinio je više za proboj anglosaksonske kulture među jugoslovenskim narodima od svih engleskih i američkih ambasadora zajedno.

Kao izvještač „Politike“ iz Njujorka, pa zatim iz Londona, tako je vjerno prenosio svoje utiske o političkim, društvenim, kulturnim i sportskim događajima u ove dvije zemlje, da smo svi stekli utisak da prije podne sjedi na kafi sa Henrijem Kisindžerom, a popodne pije čaj sa engleskom kraljicom.

Miroslav Radojčić (Foto: Stanislav Šarp aka Đorđe Milekić)

Jedan je od najvažnijih ljudi koji su Jugoslovenima preneli ljubav za engleski fudbal, ali i za Vimbldon, i to u njegovo najromantičnije doba, kada je nagradni fond bio nešto veći od hiljadu funti.

Radojčić je pasionirano pratio englesku kulturu prenoseći svoju ljubav milionima gledalaca, čitalaca i slušalaca. Od njega sam i saznao da je dužina staze u čuvenoj trci osmeraca Oksforda i Kembridža tačno šest kilometara i osamsto metara, a da se finale engleskog FA kupa igra uvijek prve subote u maju. Ako je kome kraljica trebalo da uruči titula sera, to je bio Miro Radojčić. 

Crno-beli televizori u boji

Neki su komentatori postali i sinonimi za sportove koje su komentarisali. Tako je prva asocijacija miliona Jugoslovena na umjetničko klizanje bila Milka Babović. Onoliko koliko je taj sport bio otmen, jednaku otmenost nosila je i Milka. Kao da ne prenosi sportsko takmičenje, već Novogodišnji koncert u Beču!

Njena elokvencija i upućenost u detalje bili su temelj ogromnog povjerenja koje je gledateljstvo gajilo prema njoj. Približila je umjetničko klizanje čak i onima koji u tome i nisu vidjeli neki naročiti smisao. Imena klizača i klizačica, zahvaljujući Milki ušli su u svako selo u Jugoslaviji. 

Posebnu empatiju gajila je prema nama koji nismo imali televizore u boji. Savjesno i precizno, ne preskačući detalje, umjela je da nam opiše boje koje krase haljinu Irine Rodnjine, i prelamanje svjetla preko šljokica kojima je bio obasut triko Aleksandra Zajceva.

Prenoseći revijalni dio velikih natjecanja, glas Milke Babović bio je mnogo zvonkiji i vedriji od onoga kojeg smo imali prilike da čujemo dok su klizači prolazili kroz takmičarsku fazu. Moja tetka Vesna, tada bi, ne bez ironije govorila: „Evo nek se i Milka malo opustila!“

Vreme sporta i razonode

Mirko Kamenjašević, radio komentator čiji je glas bio neizbježan svake nedelje kada se igra redovno kolo Prve savezne fudbalske lige, činio je važan dio „audio“ kolorita svakog jugoslovenskog doma. I pored toga što je komentarisao ne štedeći krvni pritisak slušalaca Radio Sarajeva, Mirko mi je ostao upamćen kao čovjek bez dlake na jeziku, neko ko je direktno u mikrofon umio da saspe istinu u lice milionima slušalaca negodujući zbog devijacija kojima je fudbal onomad bio izložen.

Mirko Kamenjašević na terenu

Jedan, očigledno namješten meč između Veleža i Sarajeva, koji je trebalo da se sprovede do kraja u mirnoj i prijateljskoj atmosferi, ugrozila je stativa koju je ničim izazvan pogodio Senad Merdanović, vezni igrač fudbalskog kluba sa Koševa, koji je samo par sekundi ranije ušao u igru umjesto Husrefa Musemića. Mirko Kamenjašević, uključivši se u direktan prenos nakon tog „incidenta“ napomenuo je slušaoce, „da se u međuvremenu ništa bitno nije dogodilo osim što je  u igru ušao nedovoljno upućeni Merdanović“.

Ostaće upamćen i po konstataciji da je udarac Josipa Bukala, na gostovanju jugoslovenske reprezentacije u Luksemburgu, bio toliko snažan, da bi lopta, da je nije zaustavila prečka, sigurno završila u Belgiji. 

Talični Hadžijahić

Nasuprot Mirku Kamenjaševiću, Sead Hadžijahić, televizijski komentator, nije unosio preveliku strast u svoj posao. Njegovi prenosi utakmica bili su nešto malo dinamičniji od vremenske prognoze. Međutim, ušao je u ovu sentimentalnu istoriju zbog svoje taličnosti.

Kada god je utakmicu prenosio Sead Hadžijahić, tako se barem meni činilo, mi smo pobjeđivali. On je bosanskohercegovačkim klubovima „donio“ čak tri titule evropskog prvaka, prvo Borcu iz Banjaluke u rukometu sedamdeset šeste, Bosni u košarci sedamdeset devete i ženskoj košarkaškoj ekipi Jedinstva iz Tuzle, osamdeset devete.

Nema sumnje da Bosni i Hercegovini i njenom sportu danas fali Sead Hadžijahić. Ali, anegdota koja se u mojim sjećanjima veže za Seada Hadžijahića vezana je za fudbal.

U jednoj prvenstvenoj utakmici u Mostaru, podno Bijelog brijega, lopta je punom brzinom pogodila Veležovog lijevog beka Milija Hadžiabdića na nezgodno mjesto. Mili je ostao da se valja na terenu držeći se objema rukama za međunožje. Grimasa koja je deformisala njegovo lice, jasno je pokazivala da se ne radi simuliranju. Revnosni reditelj prenosa, bespotrebno je dugo držao nesretnog fudbalera u krupnom planu, tako da je cijela Jugoslavija gledala mjesto na kojem je ranjenik držao obe ruke zavrnuvši fudbalski šorc do dimenzija kupaćih gaća. Shvativši da je slika koja odlazi u eter krajnje degutantna, a osjetivši potrebu da ne bude dio te opšte bruke, Sead Hadžijahić je samo rekao: „Teško je reći o kakvoj se povredi radi.“ 

Nebo se otvorilo

Nekad je komentator donosio sreću klubovima, ali nekad su komentatori imali sreće sa klubovima. Ko zna da li bi nam Milojko Pantić ostao u tako lijepom sjećanju da nije pratio hod Crvene Zvezde do vrha Evrope, da li bi ikada imao prilike da kaže da se iznad nas „nebo otvorilo“, da ga uredništvo sportskog programa nije postavilo da prati crveno-belu mašineriju za davanje golova.

Ko zna da li bi se ko sjećao Vladanka Stojakovića da nije Dule Savić zavrnuo onu loptu iza leđa Arsenalovog golmana poslije koje je u Londonu jedino ostao muk.

Vladanko je imao sreće i sa „Čileancima“, jer je njega pogodilo da prati svjetsko prvenstvo do 17 godina na kome smo upoznali nove velike zvijezde jugoslovenskog, kasnije, srpskog i hrvatskog fudbala.

Ipak, najviše sreće od svih njih imao je Nedeljko Kovinjalo, komentator fudbalskih utakmica Partizana sa početka dvadeset prvog vijeka. On je imao tu čast i privilegiju da u prvom produžetku dramatične utakmice između Partizana i Sportinga iz Lisabona, na avetinjski praznom stadionu JNA (Partizan je, naravno, bio kažnjen) predstavi posljednju izmjenu portugalskog tima. On je malo zastao u komentarisanju golobradog mladića čiji broj ne pamtim, pa je, kao da govori nešto u šta ni sam ne vjeruje, rekao: „A sada u igru ulazi momak za koga svi kažu da će postati jedan od najboljih igrača na svijetu. Možda će vam biti smešno ako kažem da se zove Ronaldo.“

Kako je te 2002 godine najbolji igrač na svijetu zaista bio Ronaldo, ali ne golobradi Portugalac nego debeljuškasti Brazilac, jasno nam je da je prvi uslov da neko bude najbolji to da se zove Ronaldo. 

U vreme Dragana Nikitovića

Sportski komentator koji je po svojoj popularnosti ugrožavao glumce, sportiste i pjevače bio je Dragan Nikitović. Kada bi ga čovjek vidio sa svojih dva metra i spoljoštenim nosom kao u boksera, odmah mu je bilo jasno da je specijalista za dva sporta. Za košarku i za „plemenitu vještinu“.

Svojim je glasom bio svjedok svih naših košarkaških pobjeda od Ljubljane do Argentine, ispratio je većinu olimpijada, svjetskih prvenstava, evropskih takmičenja, iza njega su ostale generacije Ćosića, Daneua, Plećaša, zatim Kićanovića, Slavnića, Delibašića, pa na kraju Rađe, Kukoča, Petrovića, Divca…

Posljednji meč kojeg je prenosio, a da ga se ja sjećam, bio je onaj u Istanbulu kada je Partizan u posljednjim sekundama utakmice protiv Huventuda osvojio titulu Evropskog prvaka. Nema čovjeka sa ovih prostora koji ne zna svaki detalj tih posljednjih desetak sekundi te legendarne utakmice, kada Koprivica izbacuje loptu ispod svog koša, daje je Đorđeviću, a ovaj u punom trku dolazi do linije tri poena, a zatim se u skoku zaustavlja, skameni i školskim skok šutem, savijenih nogu, ubacuje loptu u protivnički koš.

Sale Đorđević, kreator te pobjede i mitska ličnost srpske i jugoslovenske košarke, kao da je taj posljednji koš postigao u čast Dragana Nikitovića. Kao da je tim košem ne samo sebe već i Nikitovića poslao u legendu. Ovaj je, nakon Saletove trojke, prvo zanijemio kao da nije bio siguran da je sve ovo istina, a zatim se utopio u opštu euforiju koja je zahvatila ne samo crno bele već i čitav srpski sport. 

A gde je Žižić?

U vrijeme Dragana Nikitovića i boks nam je bio vrhunski. Pod njegovim komentarom su osvajane zlatne medalje na svim mogući takmičenjima, rasli su Parlov, Beneš, braća Kačar…

Ali, kako se u jednom čovjeku može izmješati boks sa košarkom pokazala je jedna incidentna situacija u susretu reprezentacija Jugoslavije i Italije u Limožu na Evropskom prvenstvu 1983, koju je komentarisao Dragan Nikitović. Između ove dvije ekipe uvijek je postojalo žestoko rivalstvo koje je često vrilo do ključanja.

Dragan Nikitović

Na ovome inkriminisanom meču, nakon jednog nesportskog faula nad Draženom Petrovićem došlo je do opšte tuče među igračima oba tima. Ruku na srce, incident je kulminirao nakon što je Kićanović razantnim udarcem nogom pogodio jednog italijanskog igrača na ono mjesto koje najviše boli. (teško je reći o kakvoj se povredi radi) To je izazvalo eksploziju bjesa među Talijanima koji su krenuli da linčuju Kiću. Predvodio ih je Dino Menegin od čijih se dimenzija, kada bi ušao u njega, reket smanjivao. Kako je sukob ta dva igrača bio krajnje nepravedan, tako je Kićo pobjegao skočivši za zapisnički sto.

U tom trenutku se u komentatoru ove utakmice, Draganu Nikitoviću probudio bokser, te je on, umjesto da osudi nesportsko ponašanje svih košarkaša na terenu, što je bio običaj u to vrijeme, povikao dozivajući pomoć: „Gde je sada Žižić? Gde je sada Žižić?“ Žižić je bio najveći i najjači košarkaš reprezentacije Jugoslavije. Umjesto Žižića intervenisala je policija. 

Poeta među komentatorima

Kažu da je za vrijeme vladavine kalife Haruna Al Rašida, u zlatno doba Abasida, dok je prestonica islamskog svijeta bila u Bagdadu – a to je ono doba koje je opisano u genijalnom stripu u kome veliki vezir Iznogud želi da postane kalif umjesto kalifa – postojao zakon da se svi administrativni spisi imaju pisati u stihu. Kalif, koji je lično prevodio Aristotela i Platona na arapski, želio je time da učini da sve ono što je napisano ima karakteristiku poezije.

Ivo Tomić

Od svih komentatora svijeta samo bi Ivo Tomić, sportski reporter Radio Zagreba, imao pravo da komentariše utakmice u vrijeme najvećeg kalife u istoriji svijeta.  

Ivo je, vjerovali ili ne, sklapao stihove dok bi komentarisao mečeve, praveći od svog posla čistu umjetnost.

Nedjeljna večernja skupljanja moje raje počinjala bi rekonstrukcijom Ivinih rima od popodnevnih utakmica. Bora Cvetković mu je bio „Lane sa Korane“, „Željina lija“ bio je Zoran Samardžija, Ćiro Blažević je imao „osmijeh demona a lice Alena Delona“, Zvonimir Boban bio je „zagrebački ban”, „Haris Škoro, go je dati moro”, a na gostovanju Hajduka u Sarajevu pitao se Ivo: „Dalmacijo, jesi l čula, Željo vodi jedan nula“.

Taj je imao stila.

Ivo Tomić, poeta među komentatorima! 

Agramerski tandem Sušec-Mutić

Dva sportska komentatora, Božo Sušec i Boris Mutić bili su onaj tas na vagi koji je prevagnuo da moja raja najviše voli komentatore sa Televizije Zagreb. Obojica elokventni, nadareni, sa osjećajem za trenutak kakav posjeduju dirigenti, pribiližili su „pučanstvu“ sportove koje su prenosili kao što sveštenici približavaju religiju pastvi, posvećeno i znalački.

 Iako su obojica imali ogroman dijapazon sportova koje su prenosili, od tenisa do skijaških skokova, Sušec je ostao zapamćen po rukometu i atletici, a Mutić po „nogometu“.

Dok je Sušec bio temperamentniji, Mutić je vladao dugačkim ali tačnim rečenicama karakterističnog ritma, koje su uvijek davale prostora gledaocu da, neopterećen komentarom, uživa u sportskoj predstavi.

Naše simpatije ova dvojica komentatora osvojili su i zbog karakterističnog jezika kakvog smo imali prilike da čitamo u omiljenom stripu naše mladosti Alanu Fordu. Koliko god da su obraćali pažnju na jezik, oni su taj hrvatski, kojeg je na „teritoriju“ srpskog na mala vrata unio prevodilac ovog veličanstvenog stripa Nenad Briski, znali „uprljati“ sa pokojom rječju „istočne varijante“, pa se „točno“ umjelo često zamjeniti sa „tačno“, „zaleđe“ sa „ofsajd“, a ponekad se i „nogomet“ pretvarao u „fudbal“.

Moj otac, lingvista, jedan od onih koji su odgovorno tvrdili da se u slučaju srpskog i hrvatskog radi o istom jeziku, likovao je svaki put kada bi čuo da je neko od ovih komentatora isklizao iz šina hrvatskoga jezika. Između „točno“ i „tačno“ razlika je u jednom slovu, ali je to slovo postalo platforma za razne podjele, nacionalne, religiozne, civilizacijske, čak i rasne!

Nesretne devedesete pokazale su, međutim, da to jedno slovo umije da natjera ljude da iskopaju ratne sjekire. Rat i patnja postale su svakodnevnica, a sport je čekao da se tenkovi povuku u kasarne. 

Nastavak rata drugim sredstvima

Ali, ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, tako je, pokazalo se, sport nastavak rata drugim sredstvima. Bilo je neizbježno da se Srbi i Hrvati umjesto u rovovima nađu na fudbalskim terenima, košarkaškim dvoranama, bazenima, ringovima. Dva su okršaja ostala u sjećanju još dok su rane bile svježe. Jedan indirektan, onaj iz Atine, sa evropskog prvenstva u košarci devedeset pete, a drugi direktan, na maksimirskom stadionu za odlazak na Evropsko prvenstvo devedeset devete.

U prvom su hrvatski reprezentativci napustili pobjedničko postolje u trenutku kada se Jugoslavija, kao prvak Evrope, popela na najvišu stepenicu, a u drugom je uvijek raštimana reprezentacija Jugoslavije na volšeban način izbacila „brončane“ iz daljeg takmičenja. I dok je u prvom slučaju titulu osvojila nadahnuta momčad predvođena vrhunskim trenerima i igračima, u drugom je vječno raštimani fudbalski orkestar imao jednu od najmanje pet prvih violina koje su mogle same da odluče utakmicu. Te večeri prva violina bio je Siniša Mihajlović.

Boris Mutić je na trijumf Jugoslavije u Atini bacio fatvu sličnu onoj koju je Ajatolah Homeini bacio na Salmana Ruždija. Proglasio ga je nepoštenim i tragičnim za košaraški sport. Ta je reakcija bila i razumljiva, jer je rat još uvijek trajao, nije se smjelo čestitati mrskom neprijatelju, a neko je morao i da opravda silazak sa postolja hrvatske reprezentacije. Taj silazak kao da se pretvorio u prokletstvo. Evo, prošlo je skoro tri decenije, a na to postolje hrvatski košarkaši se više nikada nisu vratili. A imali su za to kvalitet.

Sa druge strane Božo Sušec je prilično dostojanstveno primio poraz od objektivno slabije reprezentacije Jugoslavije, hrabreći hrvatsku nacionalnu selekciju da stižu novi izazovi i da će imati prilike da pokažu šta znaju u skoroj budućnosti. A budućnost je pokazala ko je od njih dvojice bio u pravu. Jugoslovenska košarkaška reprezentacija je „nepravedno“ stajala na pobjedničkom postolju u Atlanti 1996, u Barseloni 1997, u Atini 1998, u Francuskoj 1999, Turskoj 2001. i Indijanapolisu 2002, a dvadesetak godina kasnije Hrvatska je postala jedna od najvećih svjetskih fudbalskih sila.

…danas

I pored gomile sportskih kanala, devalvacije sportskih događaja i hiperporodukcije utakmica, i danas ima mnogo dobrih komentatora, omiljenih među ljubiteljima sporta.

Sa Šarencem, poslije nekoliko srebrnih medalja, čekamo prvo srpsko košarkaško zlato, sa Viškom pratimo Đokovića i njegov hod po zvezdama, sa Acom smo zavoljeli Engleze i njihovu nepredvidivu Premijer ligu, sa Bahom nam srce iskače iz grudi, sa Jagličićem pratimo odbojku, a sa Žuletom smo naučili pravila američkog fudbala… Ali nas je život natjerao da je rečenica koju svakodnevno izgovaramo ona koju je u stanju ekstaze izgovorio Mladen Delić na završetku jugoslovensko-bugarskog ruskog ruleta: „Ljudi, pa je li to moguće?”

©citajfilter.com 2019-2023 * Osnivač i izdavač: Centar media d.o.o. * Glavni i odgovorni urednik: Mira Kostović * Kontakt: citajfilter@gmail.com