Snežana Pjevčević, najučiteljica Sarajevsko-romanijske regije: Najvažnija lekcija postati dobar čovjek
Izvor: Glas Srpske/ Sreten Mitrović
Nema ljepšeg posla od onog u učionici. Od djece vas neće zaboljeti glava, a naučiti ta mala stvorenja da budu dobri ljudi osnovna je zadaća svakog učitelja.
Priča to učiteljica rogatičke Osnovne škole “Sveti Sava” Snežana Pjevčević koja ponosna vlasnica titule najboljeg učitelja sarajevsko-romanijske regije.
– Ja tu zadaću maksimalno izvršavam i, po mojoj ocjeni, otuda i ovo priznanje Društva učitelja Republike Srpske. Plaketu sam primila nedavno na svečanosti u Banjaluci uz, što mi je posebno drago, 100. godišnjicu rođenja Duška Radovića i ono predstavlja potvrdu mog dobrog rada. Vjetar u leđa daju mi moji učenici svakog zajednički provedenog dana i svakog časa. Na to me obavezuje i ljubav deda Krsta prema zavičaju koji je napustio 1946. godine, a koga nikad nije zaboravio i, čini mi se, prežalio – kaže ona.
Upravo su svakodnevne priče njenog djeda o ognjištu u Bijelom Brdu kod Rudog bile razlog da se Snežana iz rodnog Lazareva kod Zrenjanina u Vojvodini doseli na Romaniju.
Kao mlada učiteljica bez stalnog zaposlenja javila se na konkurs i uputila u Rogaticu. Naime, Snežana je nakon završena srednje škole prosvjetne struke i pedagoške akademije sa smjerom razredna nastava, počela raditi kao učiteljica, ali na određeno vrijeme u područnoj školi u naselju Neuzina koje je od Lazareva bilo udaljeno oko 35 kilometara.
– To mi je smetalo i bio razlog da razmišljam o traženju rješenja za stalni radni odnos i negdje gdje se neću voziti kilometrima – prisjeća se ona.
Tih dana naišla je, kaže, na konkurs Ministarstva prosvjete Republike Srpske kojim su traženi učitelji za više osnovnih škola u različitim opštinama.
– Među njima je bila i Rogatica koju sam samo na geografskoj karti vidjela da je blizu djedovih rodnih Bijelih Brda i Rudog i koleginica Milena Čegar i ja se zajedno javimo na taj konkurs i dobijemo obavijest da smo primljene i da sa početkom školske 1999/2000. godine dođemo na posao u Rogaticu, u centralnu školu “Sveti Sava”. Spremile smo torbe i pošle u neizvjesnost, u nekakvu Rogaticu – govori Snežana.
Našle su je, ističe, u ruševinama i sa mnogo drugih ratnih i poratnih rana.
– Opšte razočarenje razbio nam je tadašnji direktor škole, sada pokojni, Tomislav Pavlović. Lijepo nas je primio, još ljepše pričao o Rogatici, školi i kolektivu, a da slučajno ne bi pobjegle, obećao je da će nam odmah naći smještaj i pomoći da se što bolje smjestimo – priča Snežana.
I bilo je tako. Ostale su i ona i Milena i obje i dan-danas rade u centralnoj Osnovnoj školi “Sveti Sava” .
– Skupismo više od 20 godina radnog staža, formirasmo ovdje porodice, stekosmo prijatelje i nove poznanike. Kroz moje ruke već su prošle tri generacije osnovaca od prvog do petog razreda, a sada učim četvrtu. Radila sam i u pripremnim odjeljenjima djece za školu, a od 2014. do 2020. bila i direktorica škole. Sada sam ponovo u učionici sa djecom i ubjeđenjem da nema boljeg posla – kaže Snežana.
Vojno polje
Kao odlična učenica Snežana Pjevčević željela je da školovanje nastavi u nekoj vojnoj školi iz koje bi se mogla što bliže primaći vazduhoplovstvu i avijaciji o kojoj je najviše maštala.
U Rajlovcu kod Sarajeva, prisjeća se ona, uspješno je položila sve testove za prijem u vazduhoplovnu gimnaziju. I pored toga nije primljena uz obrazloženje da je “prekobrojna”, ali, kako kaže, možda je to i njena sreća s obzirom na sve što se u Odbrambeno-otadžbinskom ratu zbivalo sa pripadnicima bivše JNA.
