Učenici ispratili u penziju nastavnika Slavka Lalovića

Izvor: Filter

Učenici OŠ “Srbija” juče su u penziju ispratili nastavnika istorije i geografije Slavka Lalovića.
Svi učenici kojima on predaje, poredali su se od kapije do školskih vrata i uz gromki aplauz, uzvike i po koju suzu, ispratili svog nastavnika u penziju.

Slavko, kako sam voli da kaže, nije porijeklom ni iz Bosne, ni iz Hercegovine, nego iz “I” jer je njegov rodni Kalinovik na karti smješten tačno kod slova “i”. Školovao se u Kalinoviku, potom u Sarajevu, a akademiju završio u Mostaru, gdje je ponekad kuvao kafu kockarima i sa knjigom u krilu sjedio u uglu sobe dok oni kockaju, kako bi zaradio za džeparac. Volio je dugu kosu i svitanja u mostarskim kafanama.
U toku svog radnog vijeka od 44 godine, radio je u Osmacima, Kalesiji, Sarajevu, Prači, na Palama, i u elitnim, gradskim i seoskim školama. Razlike su, kaže, neznatne.

“Ovdje vas zna dio grada, ovdje cijelo selo. Svugdje sam kao nastavnik bio jednako ugledan.”

Predavao je danas istaknutim ličnostima, djeci visokih zvaničnika i jugoslovenskih političara, ali i đacima što sa sela pješače do škole. Neki od njih su postali naučnici, doktori, političari, ali kaže da mu je najljepši osjećaj kad ga zaustave u gradu, na pumpi, u pekari predstavljajući se i nadajući se da ih još uvijek pamti. I obično pamti. Nekad po klupi u kojoj su sjedili, nekad po izrečenim “biserima” na času.

Ima i onih koji se jave na roditeljskom sastanku: “Predavali ste i meni i mom ocu”.
Teških momenata u radu nije bilo mnogo.

“Ja sam se zaposlio u školu kad mi je bilo 20 godina. Kao mlad, zelen, najveći autoritet sam ostvarivao mrgođenjem i glasnijim govorom. To mi je ostalo kao glavni adut i lični pečat u karijeri”, priča uz smijeh.

“I pero. Uvijek sam pisao perom, dok ga ova nova pravila nisu zabranila. I ćirilicom, uvijek.”

Kaže da je u svom radnom vijeku promijenio desetak direktora. Od mnogih je dobijao pohvale za odgovoran rad, ali kaže: “Sad su neka druga vremena, neki partijski direktori… Često sujetni i prepotentni vlastodavci, kojima je nastava u drugom planu, a možda su je i sami svojevremeno zaobilazili. Možda bih mogao reći da mi je posljednja godina bila čak najteža, baš iz tog razloga. Meni su na roditeljski sastanak dolazili i visoki državni funkcioneri (posebno kad sam radio u tada elitnoj školi “Miljenko Cvitković” u Sarajevu), poznate i popularne ličnosti, nekad, istina, i oni koji su stajali sa druge strane zakona… Ali su svi jednako pokazivali poštovanje prema nastavniku i nisu imali taj nastup “zašto moje dijete”, “on sve zna”, “ja sam ga preispitao”, kao današnji.”

“I uvjeren sam da djeca sama među sobom ne primjećuju razlike u statusu, materijalnoj obezbijeđenosti, sve dok im to odrasli ne pokažu.”

Dodaje da se za ovih 40-ak godina mnogo toga se promijenilo, od poštovanja nastavnika u učionici i van nje, do načina prepisivanja i šaptanja na času, ali sve je prilagođavanje.

“Nije ni meni bilo lako da se učim da upravljam ovim sokoćalima, da vodim elektronski dnevnik, ali to je momenat kad nastavnik postane đak, kog podučavaju njegovi učenici.”

Za sve ove godine nastavnik Slavko kaže da je naučio da sa djecom treba biti iskren i jednostavan. I to je jedina ispravna pedagogija za sva vremena.
Svjestan je, kaže, da nije bio uvijek pravičan, uvijek dobar, ali mu se čini da su dječja srca to opraštala.

Da su juče mogli doći da stanu u red svi učenici kojima je nastavnik Slavko predavao, ko zna gdje bi se red završio.
“O penziji još nisam razmišljao. Drago mi je što idem u penziju i treba da idem. Mladi treba da rade. Mada, skoro cijelog svog života ujutru ustajem rano i idem u školu. Možda ću i u ponedjeljak krenuti u školu, po navici. Možda tek da čujem zvono. Ili viknem da utišam graju.”