Sat. May 28, 2022
ћирилица /latinica

I Treskavica ima svoje Košare

Izvor: Glas Srpske

Teška srca, ali uzdignute glave, ponovo jedan do drugog, nekadašnji pripadnici Prve gardijske motorizovane brigade Vojske Republike Srpske, danas braća i prijatelji, prvi put organizovano su obišli grobove svojih saboraca, čiju je mladost tog 15. aprila 1995, na visovima Treskavice, u mećavi, prekinuo neprijatelj. Kada je stalo 12 srca, gotovo u minutu.

Na branik otadžbine devedesetih godina prošlog vijeka stala je i jedna garda – Prva gardijska motorizovana brigada VRS, o kojoj se, donedavno, gotovo ništa nije ni znalo. Formirana je na Bogojavljenje 1993. odlukom Glavnog štaba VRS, mahom od mladih regruta, starih tek 18 i 19 godina iz cijele Srpske, a neki su i punoljetstva dočekali na liniji. Najveći dio rata branili su širi rejon Treskavice i Trnova i upravo je tu, na surovoj planini, zauvijek ugašeno 12 života čija su grobna mjesta, od Šekovića do Bosanskog Petrovca, u petak obišli njihovi nekadašnji saborci, danas okupljeni ponovo pod istom kapom – u Udruženju gardista Prve gardijske motorizovane brigade Glavnog štaba Vojske RS.

“Pred njima je bio život, ali surove uslove na takvim visovima, gdje su oluje i mećave, mogli su da iznesu samo momci tih godina. Toga dana, na takvom položaju na Treskavici, na vrhu Pašina planina, 2.700 metara nadmorske visine, je upisan najtužniji dan u istoriji brigade. Stradalo je 12 momaka”, tim riječima priču o njima za “Glas” je počeo Draško Madžar, član Predsjedništva Udruženja gardista.

U rat je otišao sa 19 godina, na prvi poziv, a u godinama mira, svakog 15. aprila od 1996. pali 12 svijeća za braću koju su toga datuma 1995. s Pašine planine kućama vratili u sanducima. Neprijatelj im je došao s leđa, po mećavi. Neočekivano, na vojničkim krpljama.

“U ranim jutarnjim satima su napali. Ručnim bacačem. Pogodili su prvo, kako smo mi to zvali, jednu bajtu. Stradalo je deset momaka. Zatim su oni iz druge počeli da pružaju otpor, njih 15 je zaustavilo višestruko brojnijeg neprijatelja, ali smo izgubili još dvojicu braće. U danu je ugašeno toliko mladosti. Imali su po 18, 19 godina. Svi su bili na redovnom odsluženju vojnog roka, mjesecima nisu otišli kući, a Slađan Šiljak se nikada nije ni javio kući od oktobra, roditelji su ga tražili, a kući smo ga vratili u sanduku nekoliko mjeseci kasnije. Svi Srbi, manje više, znaju za herojske momke s Košara, a ovo su bile Košare prije Košara”, kazao je Madžar, dodavši da su kasnije saznali da je u napadu učestvovalo stotinu vojnika Armije BiH.

Gorčinu u srcu, dok je živ, nosiće i Predrag Aćimović, danas predsjednik Udruženja gardista.

“Taj dan je jedan od najcrnjih, ako ne i najcrnji u istoriji naše brigade. Toga dana je 12 majki saznalo da od sinova neće dobiti unučad”, priča za “Glas”, ali dodaje da će se svim silama truditi, kao nekad kada su branili zemlju, da im drugari nikada ne padnu u zaborav.

Sa porodicama poginulih gardista su obišli njihove vječne kuće, položili cvijeće i zapalili svijeće.

“To je 12 naših heroja, momaka koji su bili na odsluženju redovnog vojnog roka, na prvoj liniji gdje je napadao brojčano nadmoćniji neprijatelj, ali nisu ustuknuli. Jedan od ciljeva udruženja je da sva naša poginula braća, njih oko 130, i njihove porodice nikad ne budu zaboravljeni”, rekao je Aćimović, koji je dodao da očekuju da Vlada RS obećano sprovede u djelo i da svi gardisti dobijaju status borca prve kategorije, jer je to, kako kaže, najmanje što Republika treba da uradi za svoje preživjele stvaraoce.

Obraz bez mrlje

Nijedan njihov pripadnik, kaže Draško Madžar, nije ni procesuiran niti osuđen.

“Prečešljana je sva arhiva o jedinici. I sve je čisto. Ništa nečasno nije urađeno. Ratovali smo po međunarodnim normama, bez ijedne mrlje”, rekao je Madžar.

Filter 2019