Sun. Dec 4, 2022
ћирилица /latinica

Željko Pržulj: Ako nisi dio stada, tada si izopšten

Izvor: Glas Srpske

Mislio sam da sam prethodnim romanom “Sami na svijetu” na hiljadu i po stranica ispričao sve što sam mogao i znao i događajima iz naše neposredne prošlosti. Ali, kad je roman ušao među čitaoce i kad su mi se mnogi počeli javljati sa svojim pričama shvatio sam da je “Sami na svijetu” tek ogrebotina. Devedesete godine prošlog vijeka su nepresušni izvor.

Lično mi je mnogo žao što u Republici Srpskoj nema više pisaca koji se bave ovom temom, većinom se sve svelo na neke nadobudne pjesnike, da su barem pjesnici, i vjerujem i znam, samo ako me zdravlje posluži, da ću se opet vratiti tim vremenima časti i ponosa. Po cijenu da me proglase staromodnim, konzervativnim i dosadnim.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Željko Pržulj, govoreći o tome zašto posljednjih godina kao autor pravi sve češće odmake od moderne istorije i dešavanja u posljednjem ratu, idući dalje u prošlost. Jedan od najčitanijih autora na srpskom jeziku, sa 18 objavljenih knjiga iza sebe u svom posljednjem romanu “Lov na Miroslavljevo jevanđelje”, nastavlja da ispisuje istoriju porodica Videž i Vujičić, ovaj put u vremenu izbijanja Drugog svjetskog rata, koji je po njegovim riječima beskrajna saga inspiracije za pisca.

– Kad je 2003. godine objavljen roman “Posljednji plemići”, priča o periodu od 1945. do 1948. godine i potjerama za posljednjim ostacima Jugoslovenske vojske rodila se ideja da napravim seriju romana o životu, borbi i stradanju Srba zapadno od Drine kroz cijeli dvadeseti vijek.

Priznajem, to mi je i samom tad izgledalo suludo, ali evo sad devetnaest godina kasnije od deset planiranih romana “Lov na Miroslavljevo jevanđelje” jeste sedmi objavljeni, osmi je gotov u rukopisu, a deveti pišem. U toj sagi od trenutka kad Gavrilo Princip dobija vijest da Ferdinand dolazi u Sarajevo, do dana kad poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma Srbi, u koloni, zajedno živi i mrtvi, napuštaju taj grad, ostala je nikad ispričana priča o majoru Dangiću, pukovniku Gojku Boroti, majorima braći Todorović, Starom Brodu, Jasenovcu, Šestom lovačkom puku, Osmom bombarderskom puku, monitoru “Drava”, Zidanom Mostu, barikadi u Krupačkim stijenama, Foči, Borču, i još o bezbroj skrajnutih junaka i mučenika.

“Lov na Miroslavljevo jevanđelje” trebalo bi da bude moj skromni doprinos da se popuni ta istorijska šupljina. Nešto kao priče o Voji Tankosiću, Nedeljku Čabrinoviću, Apisu i Nadeždi Petrović u “Ruci anđela” ili o Baju Pivljaninu u “Vladici”. A porodice Vujičić i Videž su samo jedne od bezbroj porodica iz Bosne koje su imale nesrećnu sudbinu sličnu hiljadama drugih, a eto rijetku sreću da ih neko pomene i ne prepusti zaboravu – dodaje on.

Niste izbjegavali da u svoje romane vezane za Sarajevo poput “Sami na svijetu” i “Iz Srpskog Sarajeva” uvedete mnoge stvarne ličnosti, bez obzira što oni danas nisu, kako se to moderno definiše, “politički korektni” u javnim krugovima?

PRŽULJ: Ili si negdje bio, ili nisi bio. Ili jesi ili nisi. Nema tu puno filozofiranja. Niti toga kako Vi kažete da li si “politički korektan”. Gospodin Zvjezdan Jovanović i moj saborac Milorad Ulemek robijaju doživotne robije zbog ubistva premijera Đinđića, ali njihovim porodicama niko nije uskratio prinadležnosti koje su oni ostvarili prije atentata. Tako i sa stvarnim likovima u mojim romanima. Bilo bi u najmanju ruku nekorektno prećutati neke njihove zasluge. Isto tako i promašaje. I moram vam reći da se još niko od njih nije požalio da ulogu u koju sam ga stavio u svojim romanima, a ja ne znam da li je razlog tome što ne čitaju to što ja pišem ili sam im ja manje važan u odnosu šta o njima pričaju i govore raznorazni Kovači, Pandurevići, Plavšići i slični tipovi. 

Kako pravite granicu između dokumentarnog/proživljenog i fiktivog u svojim romanima. Planski  ili je to više stvar instikta i inspiracije?

Nema posebnog recepta. Opiše se proživljeni događaj ili se prepiše iz nekog istorijskog štiva i onda se samo literarno dotjera da bi bio prihvatljiv običnom čitaocu. Da nije suvoparni istorijski podatak. Da ne bude kao kad ljekar daje izjavu o povrijeđenom i koristi toliko stručnih i “pametnih” izraza da slušalac ne zna da li povrijeđeni umire ili je na kućnom liječenju. Zbog toga se desetinama puta dogodilo da čitam nečije štivo i pisac opisuje događaj prepisan iz moje knjige samo iz svog ugla i svojim riječima.

Kako smo kod korektnosti, cenzure je sve više, određuje se šta da mislimo, u šta da vjerujemo i da ono što vidimo svojim očima nije to što vidimo već šta nam se kaže… Kako se umjetnost može boriti protiv uniformisanog viđenja svijeta?

PRŽULJ: Teško. U ovo vrijeme globalizacije ako nisi u stadu onda si izopšten. Najdrastičniji primjer toga jeste Novak Đoković. Tako i u umjetnosti. Moraš da se diviš slikama za koje ne znaš je li se to slikaru prosula farba pa joj on dao naslov “konji na vjetru” i zbirci poezije  “kiša pada četvrtasto”, a da ne pominjem koliki si papak što nisi oduševljen narkomanskim stihovima EKV-a, ali i tu je izbor na svima nama. To nam još nisu uzeli. 

U “Zlatnom runu” Borislava Pekića, jedan od njegovih junaka kaže da su narodi sa puno istorije poput Rimljana, Grka i Vizantijaca nestali sa istorijske scene. Nažalost i mi Srbi, imamo viška istorije, da li se plašite sudbine, koja je snašla pomenute nacije?

PRŽULJ: U dvadesetom vijeku Srba je neposredno ubijeno preko dva i po miliona. Posredno to je sad dvadeset miliona. Toliko nas fali. I ništa nismo naučili. Još uvijek je u centru Beograda spomenik Nikoli Pašiću, još Milana Nedića smatramo izdajnikom i još se hvališemo komšijama da idemo na more u Makarsku ili Šibenik. Mi imamo istorije koliko je imamo, ali još je nismo sortirali. Još lutamo. Od okupljanja onih prikaza iz Bulajićevih i Mitrovićevih filmova do doktora Mladena i ulice Koče Popovića, od BiH do Srbije. Nikako da se pogledamo u ogledalo i sami sebi kažemo – dosta je! Mi pravimo svoju kuću, za sebe, po mjeri koliko nas ima. Školujemo svoju djecu, liječimo svoje roditelje i brinemo svoje brige.  

Koliko smo krivci za takvo stanje, a koliko drugi? Svađamo se, dijelimo se po svakom mogućem osnovu, a svakim danom sve nas je više po svijetu, a sve manje u Republici Srpskoj i Srbiji.

PRŽULJ: Sve što se ružno desi nekom čovjeku ili nekom narodu u tome ima i njegove krivice. Svejedno, da li je taj neko rizikovao ili bio neoprezan ili neobaviješten. Dijete od tri godine ne zna šta je vrela peć, ali kad je dotakne prstićima dobije kaznu. Tako i nama kao narodu neka vrela peć prži po prstima. Samo što taj trogodišnjak shvati lekciju i više ne prilazi svojoj peći, a Srbi još ne mogu da pomire Karađorđeviće i Obrenoviće, četnike i partizane, istok i zapad Republike Srpske i onda slabići odlaze da raznose mlijeko i novine i prave nove Amerikance i Austrijance, a tvrdoglavi ostaju da guslaju o starim dobrim vremenima i izumiru kao dinosaurusi. Da li će se pojaviti neko ko će to ispraviti i ispeglati? Teško.

Iza Vas je 18 knjiga, važite za jednog od najčitanih srpskih pisaca, ali nekako vas nagrade zaobilaze, da li je do Vaše literature ili do hrabrosti žirija?

PRŽULJ: Volio bih da sam dobio koju nagradu, ali eto nije mi se dalo. Razlog je vjerovatno u mom prethodnom odgovoru. “Sve što se ružno desi nekom čovjeku u tome ima i njegove krivice”. Utjeha mi je što sam jedini pisac romana koji je imao promociju u manastiru Ostrog pred tri hiljade slušalaca, što sam u Rusiji dobio nagradu za najbolji roman na svijetu van ruskog govornog područja i što se moje knjige čitaju. Jednom je pokojni Branko Čučak izjavio “Pisci sa istoka Republike Srpske mogu da se nadaju Nobelovoj nagradi, ali za “Kočićevo pero” nemaju nade.” 

Paradoksalno je da vas prevode na strane jezike, dok se vaše knjige u jednom dijelu kritike marginalizuju, tretirajući se kao bestseler literatura za masovnu publiku, ali Džon Hjuston jednom reče da on ne zna za dobre filmove koji ljudi nisu htjeli gledati?

PRŽULJ: Uvijek sam se čudio izjavama pisaca koji kažu “Ja pišem za sebe”. Nisam razumio što to onda objavljuju. Napiši, majstore, u svesku, zaključaj se u sobu i čitaj to sam sebi. Ja pišem za čitaoce i to ono štivo koje bih ja volio da čitam. Ako se to dopada čitaocu onda hvala Bogu, ako se ne dopadne i onda hvala Bogu. Isto tako i kritici. Objavljeno djelo je prepušteno sudu javnosti, a sudska se ne komentariše. 

Pisali ste istorijske romane, djela za djecu, radio-drame. U čemu imate još želju da se oprobate kao pisac?

PRŽULJ: Neostvarena želja mi je bila i ostala da imam svoj rokenrol bend i da pravim pjesme. Kao Goran Bregović. Sad ovako mator želio bih da završim pisanje dva preostala romana o dvadesetom vijeku i da se okušam u pisanju scenarija za kakav film ili seriju. Možda scenarija za film kojim bi budućem gledaocu barem malo promijenio mišljenje o “Bici na Neretvi”, “Užičkoj Republici” ili “Ničijoj zemlji”.

Da li ste promijenili mišljenje da je biti pisac u Srpskoj stvar dijagnoze, preciznije mazohizma?

PRŽULJ: Ne znam nijednog pisca u Republici Srpskoj koji može živjeti od svog pisanja; koji ima nacionalnu penziju; koji je kao pisac postao član Akademije nauka, obično akademici postaju pisci u svojim ranim osamdesetim godinama; da je ambasador ili koji je dobio poziv na svečani prijem povodom Dana Republike Srpske. I šta je onda biti pisac u Republici Srpskoj?

 Koliko pored privatnih i književnih obaveza stižete čitati?

PRŽULJ: Poslije skoro četrdeset godina ponovo čitam Crnjanskog “Seobe” i osim imena glavnog lika prvog dijela romana, Vuka Isakoviča, ničega se ne sjećam. To mi je sreća. Da sam Miloša Crnjanskog ranije čitao, ne pod moranje, za lektiru, već ovako za svoju dušu ne vjerujem da bih se usudio da svojim pisanijama uznemiravam.

Filter 2019