Tue. Jul 27, 2021
ћирилица /latinica

“Svaki odlazak mi sve teže pada, isplačem se kao deran!” Željko je u Ameriku otišao po svoje parče sreće

Izvor: blic.rs

Kao dijete maštao je da će doći u Ameriku, voziti kamion drumovima obećane zemlje, tu se oženiti niskom crnom ženom iz Srbije, s njom steći potomstvo, i dobiti premiju na lotou. Bješe to onih bezbrižnih, dječačkih dana u Sarajevu, kad mu je rodni grad odisao bratstvom i jedinstvom i kad nisu postojali naši i njihovi.

Otada do danas Željku Lemezu (49) ispunile su se tri od četiri želje. S tim što je ostvarenju prve najviše kumovao rat, i nemaština i duhovi prošlosti koji za njim ostaše.

Danas za njim ostaju kilometri, one hiljade koje prevali autoputevima između obala dva okeana, pored gusto naseljenih metropola, zaleđenih rijeka sjevera, indijanskih rezervata, preko prerija, pustinja, ispod planinskih vjenaca. Koliko god Amerika velika bila, upoznao ju je cijelu. Kanadu takođe. Dva puta je stizao do Aljaske. Nagledao se Amerike, ali nije svoje djece. Željan ih je ostao.

U Beograd, u potragu sa svojim parčetom sreće, pa u Ameriku

Kad padoše potpisi na Dejtonski sporazum i sleže se miris baruta, Željko se iz Sarajeva, tražeći svoje parče sreće oteto kraj Miljacke, preseli u Beograd. Za par godina, životareći od danas do sutra, švercujući cigarete po prestoničkim pijacama i bježeći od inspektora, promijenio je desetak podstanarskih adresa. Divio se izbjeglim zemljacima, Sarajlijama koje rat protjera u Beograd, a koji se raseliše na sve strane svijeta. Pratio ih na aerodrom, potajno se nadajući da će nekada poletjeti i njegov avion.

-A onda sam preko jedne međunarodne organizacije predao papire za SAD, Kanadu i Australiju. I, kao da su znali za moj san, Amerikanci su mi dali iseljeničku vizu. Juna 1998. moja tadašnja supruga i ja sletjeli smo u Ajdaho. Kako sam iskoračio na američko tle rekao sam sebi: „Ja ću se vratiti“, – priča Sarajlija po rođenju, Užičanin po adresi, Srbin i Amerikanac po državljanstvu.

Evo i niske crnke iz mašte

Samo, nije znao gdje će se vratiti. U podijeljeno Sarajevo gdje mu ostaše najrođeniji? Beograd koji upravo napusti jer mu ne ponudi situirano sutra? Biće ipak neko treće mjesto. Odredila mu sudbina kad je sreo nisku crnku iz mašte.

Neznanje engleskog jezika koštalo ga je dobro plaćenog posla. Radio je u autoperionicama, raznosio brzu hranu, prevozio radnike, taksirao, na kraju kao trener učio djecu fudbalu. U međuvremenu se i razveo i odlučio da počne novi život. Iz Ajdaha se preselio u susjednu Nevadu. Grad koji živi 24 sata dnevno – kao stvoren za vedrog Sarajliju.

-U Las Vegasu je bilo mnogo Srba. Poput većine naših radio sam kao taksista. Toliko ih je bilo da sam, čekajući putnike pred aerodromom i slušajući srpski iz usta mojih kolega, imao utisak da sam u Srbiji. Skoro sve Srpkinje radile su u kockarnicama. Mlađe su služile piće ili dijelile karte kockarima, a starije zarađivale kao sobarice u hotelima kazina. Tu sam upoznao Danku, Užičanku, – pamti Lemez.

Danka…

A Danka niska, crna, ista kao iz dječačkih snova. Oboje su radili do četiri sata iza ponoći, po završenom poslu sastajali, u rane jutranje sate rastajali. Rodila se ljubav kasnije krunisana brakom u srpskoj crkvi u Las Vegasu. Kao njen plodovi došli su ćerka Ivana i sin Milan. Dva anđela. Željku se ispunila i druga želja.

I bogati Las Vegas 2008. uzdrmala je svjetska ekonomska kriza. Grad skup, živi od turista a njih – malo. Utanjiše i pazari taksista i plate i bakšiši radnika u kockarskoj industriji. Moralo se tražiti rješenje. Besparica potraja pa Željko odluči da sebi usliši i treću dječačku želju. Kupio je kamion. On na putu, za volanom, Danka do ranog jutra na poslu. Kako djeci priuštiti odrastanje uz roditelje poslom zauzete?

-Rodila mi se ideja da ja ostanem u Americi i da zarađujem za cijelu porodicu, a njih troje da se vrate u Užice. Neka, mislio sam, djeca nauče gdje su im korijeni, ko su im ujaci, stričevi i djedovi, odakle su, koju slavu slave. Govorio sam Danki: „Idite u Užice, u Srbiji se lijepo živi kada imaš novac“. Novac je moja obaveza. Prihvatila je – priča Željko.

Po njegovom kalendaru proljeće i jesen su doba koja troši na točkovima, krstareći Amerikom uzduž i poprijeko, zima i ljeto vrijeme koje provodi u Užicu. Katkad skokne do Sarajeva da obiđe rodni grad i u njemu svoje.

-Kad stignem u Ameriku dva dana provedem u hotelu da bih se prilagodio vremenskoj razlici, a onda pravac na put. Imam svoj kamion, radim za jednu kompaniju u vlasništvu Srbina. Prošao sam Amerikom od Portlanda do Majamija i Finiksa do Bostona ko zna koliko puta. Nema metra američkih autoputeva koje nisam pregazio za ovih deset godina. Ture sa istoka na zapad traju i po četiri dana u jednom pravcu, dozvoljeno je voziti 11 sati dnevno, odnosno preći 1.200 kilometara, – prenosi Lemez.

Na spomen zarade samo čukne u drvo. Kamiondžije, kaže, u Americi nikada nisu bolje živjele nego sada. Zarađuje se duplo više nego prije epidemije korona virusa.

Stalno na oprezu, premoren, usamljen

Šta drugo da radi kamiondžija prepušten sam sebi mjesecima u tuđoj zemlji nego da razmišlja. Stalno na oprezu, premoren, usamljen. Jedan kasni da mu utovari robu, drugi ga požuruje, treći čeka isporuku, gazdu samo ineresuje profit. Kad se na to nadovežu misli o porodici koja je tamo daleko i čeka ga…Teško, baš teško, džaba ti pare.

-Svaki dan smo u kontaktu. Čak odavde pomažem sinu da uradi domaći zadatak, ispirčamo se, ismijemo. Ali, to nije to. Telefonski razgovor, fotografija, video snimak ne može da zamijeni osjećaj kad si kraj djeteta, gledaš ga kako odrasta, staviš ga u krilo, zagrliš, poljubiš, povedeš u park, na igralište. Sve i da od danas ponovo svi budemo zajedno nikada sebi ne mogu oprostiti što sam propustio dobar dio njihovog djetinjstva. Pare i do para. Kako vrijeme prolazi, svaki odlazak iz Užica u Ameriku mi sve teže pada. Isplačem se kao deran. Tješim se da ovo što radim – radim zbog njih, ali opet novac ne može da plati propuštene dane i godine – iskren je.

Bože zdravlja, Željko, Danka i njihova djeca biće opet zajedno na duži period. Pak, Lemezi nisu od onih porodica koje planiraju trajni povratak u Srbiju. Barem ne u dogledno vrijeme.

-Za četiri godine, ako sve bude u redu, njih troje će se vratiti u Las Vegas da djeca krenu na koledž. Kada se iškoluju mogu da biraju da li će ostati ovdje ili se vratiti. Po stare dane Danka i ja ćemo se preseliti u Užice, – priča Željko.

Do tada možda mu se ispuni i četvrti san. Redovno igra loto. Čeka svoje brojeve. I dan kad će opet prigliti djecu. Gdje ćeš veće premije.

Filter 2019