Fri. Jul 23, 2021
ћирилица /latinica

Malagurski: Niko nema pravo da falsifikuje istoriju

Izvor: Politika

Osporavan i hvaljen. Etiketiran i glorifikovan. Filmovi Borisa Malagurskog uvijek izazivaju pažnju u javnosti, polemike, pune bioskopske sale, doživljavaju ovacije, ali i proteste, kao nedavno u Crnoj Gori, gdje je prikazano njegovo najnovije dokumentarno ostvarenje „Crna Gora: Podeljena zemlja”.

Međutim, da nije bilo takvih reakcija, kako naglašava Malagurski, pomislio bi da je promašio suštinu filma. Prema njegovim riječima, ljudi su protestovali protiv filma koji nisu ni gledali.

– Očekivao sam da će biti kritika od strane onih koji će doći da pogledaju film, ali nisam mogao ni da zamislim nivo zasljepljenosti ljudi koji i ne znaju protiv čega se bune. Dok je tekla premijera filma u kripti Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, izašao sam napolje i preda mnom su se odigravali nadrealni sukobi onih koji su došli u odbranu slobode izražavanja i onih koji su došli da zabrane film. U hramu je publika gledala „Crnu Goru: Podeljenu zemlju”, a ispred hrama sam gledao Crnu Goru, podjeljenu zemlju – ističe ovaj autor.

– Moj pradeda se kao dobrovoljac borio u Mojkovačkoj bici, a nakon rata je dobio zemlju u selu Martonoš, nedaleko od Subotice, gdje sam rođen. On se za slobodu borio oružjem na bojnom polju, a u 21. vijeku odlučujuća je borba na polju svjesti, koja se budi pomoću umjetnosti i medija. Film „Crna Gora: Podeljena zemlja” jeste moja borba za slobodu svog naroda – dodaje Malagurski.

Zašto ste riješili da se bavite ovom temom? Da li je to bila vaša potreba, želja ili se ideja rodila nakon razgovora s nekim?

Ideja za ovaj film nastala je u Kotoru, gdje je, ironično, zabranjena projekcija tog filma. Nakon premijere filma „Kosovo: Momenat u civilizaciji” u Kotoru 2018. godine u razgovoru s organizatorima rodila se ideja o dokumentarcu koji će analizirati istorijsku genezu podjela u Crnoj Gori. O toj ideji sam kasnije razgovarao i sa mitropolitom Amfilohijem, koji je svesrdno podržao ideju i dao blagoslov, zajedno s vladikom Joanikijem. Veličanstvene litije u Crnoj Gori bile su među najvećim pokretačima realizacije ove ideje i naš tim je znao da film moramo da snimimo – sad ili nikad.

Koliko je bio dug i trnovit put od ideje do realizacije?

Kad vas prvi dan snimanja crnogorska policija uhapsi i skoro pet sati ispituje u Centru za bezbjednost u Podgorici, shvatate punu težinu projekta na kojem radite. Mi smo snimali u periodu nakon izbora 30. avgusta, a prije nego što je konstituisana nova skupštinska većina. Sve je bilo neizvjesno. Najveći izazov je bilo snimanje na vrhu Lovćena, gdje, rečeno nam je, nijednoj TV ekipi iz Srbije nije dozvoljeno da snima prethodnih 20 godina, ali uspjeli smo sve što smo zacrtali.

Šta ćete posebno pamtiti sa snimanja?

Snimajući dan na brdu Rumija. Ne zato što za jednog Subotičanina koji je odrastao u ravnici nije bilo najlakše planinariti do Crkve Svete Trojice, već zbog onoga što sam osjetio na vrhu Rumije. „Opkolilo” nas je Skadarsko jezero, u daljini se nazirao Lovćen i činilo nam se da nam je čitava Crna Gora na dlanu. Njena prošlost i sadašnjost. A mi smo to pretočili u film.

Da li je bilo pritisaka ili određenih sugestija dok ste snimali film?

Uvijek se osjećam slobodno. Čak i kad su me priveli u Podgorici, osjećao sam se potpuno slobodno jer je za mene to stanje duha. Dobronamjerne sugestije uvijek ozbiljno razmotrim i od mnogih ljudi sam dobio odlične prijedloge za ovaj film, a pritisaka nije bilo. Možda se pročulo da sam imun na njih, pa zbog toga niko više i ne pritiska.

Da li je teško biti autor sa stavom u našoj zemlji? Kolika je cijena te slobode i hrabrosti?

Cijena je ignorisanje mog rada od strane velikog dela medija i institucija. Ni za jedan film nisam dobio ni dinar od Filmskog centra Srbije, vjerovatno zato što ne pripadam nijednom filmskom „klanu”, nijednoj političkoj partiji, jednostavno rečeno, nijednoj interesnoj grupaciji. Za odbijanje sufinansiranja filma „Težina lanaca 3” od FCS-a dobio sam odgovor da je film isuviše naučno-istraživački i previše društveno angažovan. Film „Crna Gora: Podeljena zemlja” nije im bio od nacionalnog značaja. Djeluje mi da se i ne trude da daju smislene izgovore. Premijeru poslednjeg filma uspio sam da najavim samo na jednoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Od kolega sa medijskog javnog servisa dobio sam informaciju da mi je zabranjeno da gostujem na RTS-u. Što se tiče većih kablovskih televizija, na N1 i Novoj S nikada nisam gostovao. Ali ipak skupimo budžete za filmove. Ipak bioskopske sale budu pune. U bioskopu „Sinepleks” u „Ušću” film o Crnoj Gori prikazivao se u okviru redovnog repertoara čak sedam nedelja. Malo li je za jedan dokumentarni film?

Da li film ipak zauzima stav i staje na određenu stranu?

Film zauzima stav koji se potkrepljuje činjenicama, a to je da su kroz istoriju određeni političari dijelili Crnu Goru da bi vladali njome. Često su isti političari u okviru svoje karijere zagovarali dijametralno suprotne stavove, što dokazuje da oni nisu u njih vjerovali, već su ih oblikovali shodno političkim potrebama. Kao rezultat imamo dio naroda u Crnoj Gori koji se odrodio od sopstvenog identiteta na osnovu istorijskih neistina i političkog diktata. Da bi crnogorski političari učvrstili novostvoreni identitet koji dijeli narod, ispunili su medijsku sferu teorijama zavjere o Srbima, generišući mržnju prema srpskom narodu, izmislili su dva slova da bi odvojili svoj jezik od srpskog, a na kraju su pokušali da otmu i svetinje SPC u Crnoj Gori. Svako ima pravo da se izjašnjava kako želi, ali nema pravo da falsifikuje istoriju i diskriminiše one koji svoju istoriju znaju i poštuju.

Kakva je bila reakcija publike otkako je film počeo svoju svjetsku turneju?

Svakom filmskom umjetniku najveća je čast kada doživi ovacije nakon premijere jer je najbitnije šta publika misli. Neopisivo sam srećan što sam to doživeo u skoro svakom gradu gdje je film premijerno prikazan. U Podgorici je, ipak, bila najemotivnija atmosfera. Publika je tokom poslednjih 15 minuta filma aplaudirala svakih par minuta zbog misli iznijetih u filmu. Ljudi su mi prilazili nakon filma u suzama sa riječima hvale. Ne može čovjek da ostane ravnodušan na činjenicu da se tek u 2021. godini u nekom filmu govori o stradanju Srba u Crnoj Gori, ako izuzmemo nijemi film Krsta Škanate iz 1974. o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu, koji je bio zabranjen od strane komunističkih vlasti. Protesti protiv filma „Crna Gora: Podeljena zemlja” pokazali su da i danas postoje ljudi koji bi zemlju vratili u doba ideološke cenzure i političkih zabrana. Ja mogu da razumijem da ljude koji svoj identitet temelje na neistinama boli istina, ali oni koji danas zabranjuju filmove sutra spaljuju knjige. Istorija nas uči šta ide poslije toga.

Da li smatrate da je u filmu mogla da se čuje više i druga strana?

Mi smo poslali dopise čelnim ljudima DPS-a sa molbom za intervju. Niko od njih nam nikada nije odgovorio. U filmu jesu predstavljeni argumenti koji kontriraju našoj tezi, ali se slažem da bi bilo bolje da ih je rekao Milo Đukanović ili neko drugi iz DPS-a. Žao mi je što nije želio da odgovara na moja pitanja pred kamerom.

Budući da film pokušava da sublimira jednu kompleksnu i veoma burnu istoriju crnogorskog, odnosno srpskog naroda, koliko je teško bilo spakovati sve to u cjelovečernji film i koliko može da drži pažnju?

Zanimljivo je što su mnogi gledaoci imali komentar da je vreme proletjelo dok su gledali film. Drago mi je što smo učinili dokumentarac „pitkim” jer teme koje obrađujemo jesu kompleksne. Tokom stvaranja filma polazili smo od toga da dokumentarac snimamo za izmišljenog gledaoca kog apsolutno ne zanima šta imamo da kažemo. I stalno smo razmišljali kako da ga zainteresujemo i kako da ga naoružamo argumentima da bi nakon izlaska iz bioskopske sale poželio da širi svjest o temama iz filma.

Da li je neka medijska kuća ponudila da film emituje na svom kanalu?

Imam kontakte u mnogim međunarodnim televizijama koje su emitovali neke moje prethodne filmove i vjerujem da će biti zainteresovane da prikažu i film „Crna Gora: Podeljena zemlja”. Prije svega, mislim na Raša tudej, Evročanel, Pres TV, Telesur itd. Radimo na tome da film bude i na striming platformi „Netfliks”. Imam veće probleme da svoje filmove prikažem na domaćim televizijama. Prethodni film „Težina lanaca 3” nudio sam svim televizijama s nacionalnom frekvencijom, pa i televizijama N1 i Nova S, da emituju potpuno besplatno. Niko nije prihvatio ponudu. Srećom, ja sam nepopravljivi optimista, pa se nadam da će film „Crna Gora: Podeljena zemlja” biti emitovan na nekoj od vodećih televizija u Srbiji. Ne zbog mene, već zbog našeg naroda u Crnoj Gori, zbog njihove borbe i zbog blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, čiji posljednji intervju je predstavljen u ovom filmu kao istorijski zapis od nacionalnog značaja.

Zašto ste na beogradskoj premijeri rekli da mnogi mediji nisu smjeli da najave film?

Pomenuo sam već da je to cijena slobodoumnog djelovanja u Srbiji i mogu da razumijem zašto čuvari trulog sistema vrše pritisak da se drugačije mišljenje ne čuje, ali teško mi je da razumijem one kolege koji imaju strah da budu novinari. Nekoliko puta sam ostao bez posla u medijima zato što nisam pristajao na cenzuru i nikada se nisam pokajao. Nikad mi nije pala na pamet misao koja zvuči kao ideal „novinara” postistinskog doba: „Ne talasaj i radi šta ti kažu.” Bilo je perioda kada nije bilo lako iz finansijskog ugla – uostalom, i danas skupljamo budžete za filmove pomoću donacija – ali sam uvijek mirno spavao. Miran san i sloboda nemaju cijenu.

Da li vam smeta što vas svojataju, što jedni tvrde da ste opozicioni autor, a drugi da radite iz sjenke vlasti? Čiji ste vi zapravo?

Mislim da te priče o „nekome ko stoji iza nekoga” dolaze uglavnom od ljudi koji sopstveni neuspeh pravdaju time što „niko ne stoji iza njih”. Često imam priliku da na društvenim mrežama pročitam kako radim za razne obavještajne službe, kako sam istovremeno jugonostalgičar i ekstremni desničar itd. Priznaću da me je prije desetak godina to nerviralo, ali sada to gledam iz šaljivog ugla jer su kontradiktornosti takvih etiketa stvarno smiješne. Meni je drago kad vidim ljude i iz vlasti i iz opozicije među publikom jer su ti filmovi namijenjeni i ljudima koji vode ovu državu i onima koji pretenduju da je vode. To što imam poštovaoce u oba tabora govori o snazi argumenata koje iznosim, bez obzira na razlike u političkim opredjeljenjima. Uostalom, moglo bi se reći da iza mene stoje ljudi koji doniraju za moje filmove. Narod stoji iza mojih filmova i zato ih doživljavam kao narodne filmove.

Da li je i Srbija podjeljena zemlja?

I Crna Gora i Srbija su podjeljene zemlje, i to na sličan način. U Srbiji ne postoji ozbiljna frakcija unutar srpskog naroda koja tvrdi da ne pripada tom narodu, ali narod jeste polarizovan oko politike. I to je, prije svega, krivica vlasti jer je ona ta koja diktira političku kulturu u zemlji. Kad se sa vrha države narod dijeli na „nas” i „njih”, te podjele se proširuju na gotovo sve sfere društva. Tako danas imamo nekoliko paralelnih stvarnosti u kojima niko ne želi da čuje drugu stranu. Sam predsjednik Vučić je, dok je bio u opoziciji, govorio da je „posao opozicije da kritikuje vlast, a ne vlasti da kritikuje opoziciju”, i to je ostalo tačno – vlast ne treba da napada ili guši kritiku, već da je sluša. Bez toga nema zdravog napretka.

Filter 2019