Mon. Apr 12, 2021
ћирилица /latinica

Šarenac: Pobjegli od torture, pa zatvoreni u logor

Izvor: Srna

Među hiljadama nedužnih srpskih civila koji su doživjeli strašne torture u sarajevskim logorima, samo zbog toga što su Srbi, bilo je mnogo žena i djece, a jedna od njih je Ljubica Šarenac /65/ iz sela Lokve u opštini Hadžići, koja danas živi u Bratuncu.

Ona je u maju 1992. godine sa djecom i svekrvom bila u kući u selu, a suprug Savo je radio u Tehničkom remontu u Hadžićima. Ostali su razdvojeni kada je došlo do blokade, odnosno onemogućavanja kretanja srpskom stanovništvu i uspostavljanja linije razdvajanja zaraćenih strana.

Oni su sa velikim brojem Srba u hadžićkim mjesnim zajednicama Tarčin i Pazarić ostali pod muslimanskom kontrolom.

Ljubica priča da je odmah po izbijanju sukoba u BiH počelo maltretiranje Srba na području ove dvije mjesne zajednice.

“Formirali su vojni štab u seoskoj školi na 50 metara od moje kuće i pratili su moje kretanje. Imala sam stoku i stalno su pratili kada sam išla u štalu da hranim i napojim stoku. Plašila sam se tih naoružanih ljudi i nakon nekoliko dana otišli smo kod muževog strica Blagoja i strine Lene Šarenac, čija je kuća bila u gornjem dijelu sela, udaljenija od škole, smatrajući da će nam tu biti bezbjednije”, iznosi svoje sjećanje Ljubica.

Ona navodi da je nekoliko jutara išla rano da položi kravama i počisti štalu, te da je jedno jutro viđela da su odvaljena kućna vrata i poklopac za prolazak na tavan.

Dok su namirivali stoku, naoružani vojnici su blokirali štalu.

“Bila su sedmorica. Počeli su nas ispitivati, pretresli su kuću tražeći naoružanje, koje nisam imala”, objašnjava ova žena.

Vojnici su ih maltretirali zbog dječijeg pištolja-igračke.

“Nisu našli oružje, ali su naredili da moram ostati u svojoj kući. Nisam smjela tu ostati i kada su se oni udaljili, ponovo sam otišla kod strica i strine, čijeg su sina Gavru već bili odveli u logor. Od tada više nisam išla da hranim krave i ne znam šta je s njima bilo, a od tri krave dvije su trebale da se otele za nekoliko dana”, priča Ljubica.

Komšije prijetile da će ih poklati

Ljubica ističe da su jedan dan braća Hurem i Rasim Šehić došli i prijeteći i psujući pucali u prozore na spratu kuće, čije se staklo sručilo na nju i njenog sina. Rekli su da će ih sve poklati.

“Te večeri, nas petnaestoro pobjeglo je iz sela u šumu. Među nama bio je starac Vaso Šarenac /82/, koji je ostao na rubu šume jer nije mogao da ide zbog bolesti, a zbjeg sa nas četrnaestoro ušao je dublje u šumu i pošao u neizvjesnost, nadajući se da će se negdje domoći slobode”, pojašnjava Ljubica.

Ona ističe da je krenula muslimanska vojska za njima, da su dozivali Blagoja, vičući da se vrate i da su pucali po šumi.

“Vaso se vratio, zatvorili su ga u Silos, gdje je tučen i umro pod optužbom da je skrivao radio-stanicu, saznali smo kasnije”, priča Ljubica.

Idući kroz šumu izašli su na Igman.

Cijelu noć padala je hladna kiša. Tumarali su mokri i gladni i noćili u šumi.

“Uz jaku grmljavinu, dezorijentisani, ujutro smo nastavili kretanje i prešli put na Malom Polju na Igmanu. Odnekud se čula galama. Išli smo napamet i došli do nekih drvenih koliba. Tu smo susreli nekog čovjeka, koji nas je pitao ko smo i kuda idemo i rekao da smo na Hrasničkom Stanu”, objašnjava ova žena.

Nastavili su pješačenje dok pred njih nisu istrčala dva naoružana vojnika i zaustavila ih. Ispitivali su ih i oni su ispričali ko su i zašto bježe od svojih kuća.

“Jedan je rekao da ide u Lokve da sve provjeri, a drugi je govorio da nas provede nekuda. Krenuli smo i opet su zvali da stanemo. Prišli su. Jedan je krenuo ispred, a drugi iza nas i nakon stotinjak metara naišli smo na naoružane stražare u maskirnim uniformama i šljemovima na glavama”, govori Ljubica.

Ističe da je tu počelo maltretiranje, omalovažavanje i provociranje.

Pitali su što ih nisu pobili i doveli su ih do neke česme, gdje su se oprali, a iz obližnjih kuća dobacivale su neke žene i psovale im majku četničku, pitajući što ne idu Mladiću i što ih ne poubijaju.

Umjesto slobode – logor

Odveli su ih u Hrasnicu i proveli ih ulicama. Slušali su razna dobacivanja prepuna mržnje i prijetnji sve dok ih nisu uveli u devastiranu Osnovnu školu “Aleksa Šantić” i zatvorili u jednu prostoriju.

Ljubica se prisjeća da ih je jedan policajac obezbjeđivao, a drugi ih pitao da li su gladni. Ispričali su kako su pobjegli iz sela i dali su im da jedu makarone u školskom hodniku. Uplašena djeca nisu mogla da jedu.

“Psovali su i vrijeđali nas, a kasnije su njihovi naoružani vojnici svakodnevno dolazili i zastrašivali djecu. Dolazile su i neke muslimanke koje su navodno izbjegle iz Foče, provocirale i prijetile. Jedan dan došao je policajac i naredio da dvije žene krenu da nešto čiste. Pošle smo Nada Tešić i ja. Čistile smo neke prostorije, a kada smo završile dobile smo po četvrtinu hljeba i konzervu ribe, što smo donijele djeci i to ih je obradovalo kao da smo donijele pečeno jagnje”, priča Ljubica.

Ispitivanja i provociranja bila su svakodnevna. Pitali su za muškarce. Gdje su im muževi i sinovi.

“Nešto se tih dana desilo i dolazi vojnik i kaže nam da u Hadžićima više nema niko živ. Naredio je da se poskidaju prozori sa ćelije, a meni je rekao da mi je muž nađen mrtav na pragu u Hadžićima. Kasnije je došao drugi vojnik i pitao da li imamo šta da jedemo. Ispričali smo mu sve i naredio je da u našu prostoriju više niko ne smije da ulazi”, ističe Ljubica.

Prema njenim riječima, niko ih nije tukao, ali su čuli jauke i tuču u drugim prostorijama, posebno noću.

Ona kaže da su u njihovu ćeliju doveli pretučenog čovjeka sa polomljene obje ruke koji nije mogao da stoji.

U logoru u Hrasnici proveli su mjesec dana. Hrane nije bilo. Jedna muslimanka im je ponekad donosila po čašu masti i šećera, što im je slala neka Srpkinja koja je ostala u Hrasnici.

Ljubica se prisjeća da im je ponovo došao policajac koji je ranije naredio da ih ne smiju tući i popisao podatke o njima. Sljedeći dan su opet njih dvije izveli da ribaju hodnik, ali se pojavio onaj isti policajac i rekao da to ostave i da idu na razmjenu.

Nisu nas prepoznali nakon razmjene

“Nismo vjerovali. Ništa nam nije bilo jasno. Sa nama je u ćeliji bila Mara Turuntaš, koju su tražili sinovi iz policije na Ilidži. Kada je pošla u razmjenu dali smo joj broj telefona da javi gdje se nalazimo jer smo pretpostavljali da niko za nas ne zna”, kazuje Ljubica.

Ta poruka je izazvala reakcije i ubrzo je organizovana razmjena, ali je nekoliko dana odgađana zbog traženja podataka o onima za koje ih razmjenjuju.

“Dovezli su nas u Sokolović koloniju, a u tom automobilu bila je sestra tadašnjeg ministra Momčila Mandića. Mi smo bili preplašeni, a ona se smijala i rekla da joj je to treći pokušaj – treća sreća. Rekla je: Čekaće nas moj brat. Djeca su plakala. Mislili smo da za nas niko ne zna i prešli smo liniju razdvajanja”, priča Ljubica.

Ona kaže da je njen sin ugledao tetka Đorđu Poparića, skočio mu u zagrljaj pitajući: “Tetak, je li živ moj tata?”.

“Otišli smo kod zeta Đorđa i zaova nije mogla da nas prepozna koliko smo se promijenili za mjesec dana. Bili smo prljavi, zapušteni i mršavi, ali ipak živi”, uzdiše Ljubica i napominje da niko nije odgovarao za njihovo progonstvo, maltretiranje, zastrašivanje, uništavanje imovine, ali i za tuču i ubistva zarobljenika u logoru u Hrasnici.

Filter 2019