Sat. Apr 17, 2021
ћирилица /latinica

Priča Julijane Pandurević iz Kanade: Borila sam se i borim se za “Daru iz Jasenovca”

Izvor: nasiusvetu.com

Ona je mlada, pametna, hrabra i lijepa. Zove se Julijana Pandurević. Književnica je sa diplomom Univerziteta Toronto i student novinarstva u Kanadi. Ona je mlada Srpkinja koja je zadala udarac pravde listu “The Los Angeles Times”. Ovo je njena ispovijest na srpskom jeziku sa kanadskim primjesama:

“Radila sam na svojoj knjizi o srpskom narodu, kada je pušten film “Dara iz Jasenovca”. Bila sam tako ponosna što sam vidjela film na globalnoj sceni, koji prikazuje to stravično i tragično poglavlje istorije čovječanstva. Naišla sam na kritiku filma u listu “The Los Angeles Times”, koju je napisao Robert Abele. U recenziji on optužuje film da istorijski nije tačan. Poriče da su u NDH postojali kampovi za djecu i optužuje direktora filma da ima skrivene, nacionalističke motive. Bila sam van sebe.

Nisam mogla da vjerujem da će “Los Angeles Times” imati potrebu da pljuje na naše mrtve mališane. Borila sam se za “Daru iz Jasenovca”, jer je Dara naše srpstvo i naš narod. Napisala sam tekst peticije protiv Roberta Abela, uz pomoć profesora dr Jovana Milojevića, tražeći da “LA Times” povuče svoj članak istorijskog revizionizma i poricanja genocida. Za dvije nedjelje, peticija je prikupila skoro 30.000 potpisa. Bila sam šokirana. Bila sam toliko uzbuđena da je veliki kolektivni napor postao zaštita i odbrana naše istorije”.

Julijana Pandurević sa dedom, bratom i Teslinom medaljom

Odakle ovoj mladoj dami iz tuđine srpstvo u karakteru. Otkriva nam tu zagonetku:

“Rođena sam i odrasla u Torontu. Za to je bila “kriva” moja majka, (devojački Mrđa) rođena u Vršcu. Njena majka (devojački Kljukovnica) bila je iz sela Radonja, nadomak Vojnića. Njen otac je bio iz sela Rašinovac, nadomak Bosanskog Petrovca. Njegov otac, moj pradeda, Vid, preselio se u Vojvodinu nakon što je tamo dobio zemlju za doprinos u Prvom svjetskom ratu.

Moja majka je u Kanadu došla kao djevojčica sedamdesetih godina. Kada je izbio rat u SFRJ 1990. godine, odletjela je u Bosnu i dobrovoljno se prijavila na Palama na prvim linijama kao prevodilac. Tamo je upoznala mog oca, koji je radio kao novinar za agencije “Associated Press”. Moj otac je rođen u Sarajevu. Porodica mu je sa Trebevića. Oboje su se vratili u Kanadu da odgajaju mog brata Nikolu i mene. Vratili bismo se u zavičaj mog oca da posjetimo porodicu. Roditelji su me krstili u crkvi na Palama.

U Kanadi smo mi Pandurevići živjeli sa ocem moje majke, dedom Milanom Mrđa, koji je radio kao mehaničar i stolar. Deda i ja smo bili nerazdvojni. Zajedno bismo slušali Toronto srpski radio program, šetali psa i kuvali sarme, valjuške i pravili palačinke. Deda Milan me je čak naučio kako da pletem kosu za folklorne nastupe. Uvek bi mi pričao priče iz detinjstva, kako su on i njegove sestre bili gladni tokom rata i kako su mu oca ubili nacisti.

Deda Milan Mrđa je živeo veoma teško i njegove priče su imale veliki uticaj na mene. Uvek je bio most koji me je držao povezanim sa majčinim zavičajem i mojim korjenima. Kada su 2014. godine bile poplave u Bosni i Srbiji, bila sam dio tima koji je organizovao centar za pomoć (lokacija je bilo All Saints Serbian Ortodox Church u Misisagi.) Prikupili smo oko 20 tona pomoći (voda, pelene, ćebad) za slanje porodicama pogođenim poplavama.

Julijana Pandurević u humanitarnoj akciji

Posle naših 12 dugih radnih dana, dolazila bih kući i pokazivala dedi slike ekipe i svega što je velikodušno donirano. Bio je ponosan i srećan što je svjedok naše inicijative. Toliko je uzbuđen kada sam izabrana za predsjednika Srpskog savjeta studenata Univerziteta Toronto.

Nakon dedine smrti prije 4 godine, u meni se nastanio težak osjećaj odgovornosti da sačuvam njegovo i naše srpsko nasleđe. Pitanje je bilo kako. Kroz razgovore s bliskim prijateljima shvatila sam da svi dijelimo isto – ljubav prema našim bakama i dekama. I da imamo želju da podijelimo priče iz njihovih života.

Bila sam pripovjedač kao dijete. Moji roditelji su me ohrabrivali da čitam i pišem. Veliki uticaj na mene su ostavila djela Jovana Dučića, Mihaila Bugakova, a ponajviše memoari Holokausta “Noć” od Eli Vizela. Čitajući memoare uvidjela sam snagu i moć pisane riječi u očuvanju istorije i istine.

Prošle godine, dok sam razmišljala o dedinom životu, ukazala mi se  vizija knjige – skup priča iz našeg naroda širom svijeta o stradanjima, patnjama, otporu naših predaka u ratu. Prilika da počnem ozbiljan rad pojavila se sa dolaskom pandemije”.

Na pitanje zašto želi da piše o svom narodu, iako je dosta toga već napisano, Julijana Pandurević iskreno nam priznaje:

“ Znam da je naš narod lako podjeliti, ali verujem da smo svi Srbi složni u želji i dužnosti da zajedno dijelimo naš nevjerovatni put kroz istoriju kao jedna nacija. U tome je cilj moje knjige. Nadam se da ću jednog dana i dostignuti taj cilj u karijeri. Vjerujem da naši ljudi, naročito veterani, zaslužuju da im se glas čuje. To bi bio još jedan korak ka zaceljenju dubokih rana, koje stariji  prenose iz generacije na generaciju.

Prikupila sam stotine priča naših ljudi širom svijeta. Provela sam poslednju godinu dana intervjuirajući porodice kroz Zoom platformu, snimajući njihove priče, njihove fotografije, u nadi da ću ih sve zajedno sastaviti da bih ih jednog dana objavila kao antologiju srpskih priča sa radnim naslovom “Srpska Golgota”.

Zvezdana Stojanović Skot iz Tesline naučne fondacije (Tesla Science Foundation/Teslin Narod) kontaktirala me i pozvala me da govorim o mojom peticiji na konferenciji “Matica i Dijaspora na zajedničkom putu”. Bila mi je čast da se predstavim ljudima kao što su, Nikola Lončar ili Radomir Jovanović. Po završetku konferencije, bila sam duboko dirnuta odlukom predsednika TSF Nikole Lončara da me nagradi medaljom Teslin Narod. I da mi ponudi mjesto direktora za omladinu i odnose sa dijasporom (Youth and Diaspora Relations) u Teslinoj naučnoj fondaciji, to sam rado prihvatila”.

Njena mladost i njen patriotizam daju joj za pravo da sanja:

“Moj san je da pomognem u stvaranju modernog svjeta u kome se granice Srbije ne završavaju na rijeci Dunav. Verujem da bi se granice Srbije trebale proširiti tamo gde žive svi naši ljudi: od brda Novog Zelanda i pustinja Australije preko Azije, Afrike, tri Amerike do planina na Aljasci.

Ja sam kao srpsko dijete u Kanadi, ali i kao i svi drugi Srbi na Zapadu, bila zbog svog imena, porijekla i naslijeđa, podvrgnuta velikoj mržnji i diskriminaciji. Iskreno vjerujem da moj deda Milan Mrđa nije rizikovao sve da dođe u ovu zemlju. I nije lomio telu radeći 70 sati nedeljno samo da bih ja mogla da živim lagodnim životom. Vjerujem da je svo njegovo žrtvovanje i svo žrtvovanje mojih roditelja bilo da bih ja mogla da poštujem njihove živote i njihove tradicije privilegijom kojom sam blagoslovena.

Srpkinja sam isto koliko i neko ko je rođen u Srbiji. Ja sam neko ko je Srbin treće generacije u Sjevernoj Americi, ko se trudi da kuva našu hranu. I da lobira da spomenike Nikole Tesle postave širom zemlje, koji je kao ja podednako bio Srbin kao i neko ko je rođen u Srbiji.

Duboko poštujem i volim naš narod i nadam se da ćemo tokom svog života ostavriti ujedinjenje dijaspore i matice, kako bismo mogli da zajedno osnažimo glas i prisustvo naših ljudi  širom svijeta”, otkrila nam je Julijana Pandurević, koja će da nastavi da podržava film “Dara u Jasenovcu” da svijetu pokaže lice srpskog naroda.

Filter 2019