Mon. Apr 12, 2021
ћирилица /latinica

Mrkajić: Želja za slobodom glavni motiv za preživljavanje u logorima smrti

Izvor: Srna

Slobodan Mrkajić je tokom više od tri godine u proteklom ratu preživio golgotu ozloglašenih logora za Srbe na Bjelašnici, Igmanu, Tarčinu, Čelebićima, Musali i Sarajevu.

Mrkajić je rekao Srni da je početak rata 1992. godine u BiH doživio kao ponavljanje istorije u kojoj su Srbi, po ko zna koji put, morali braniti svoje porodice, kuće, djedovinu. Zbog straha za život svoje porodice, suprugu i djecu iz Sarajeva prebacuje na sigurnu teritoriju, a on odlazi u Bradinu gdje postaje pripadnik Teritorijalne odbrane.

– Imao sam mogućnost da odem gdje hoću, ali kada sam na samom početku proteklog rata vidio odsječenu glavu, znao sam šta čeka mene, moju djecu i srpski narod. Ostao sam kako bih branio svoju porodicu, kućni prag i sve što je vijekovima bilo srpsko. I danas, u ovim godinama, isto bih uradio-  naveo je Mrkajić.

Nažalost, njegov ratni put nije dugo trajao jer je ubrzo zarobljen, a probuđeni inat i želja za životom na slobodnoj srpskoj zemlji bili su snažan motiv da tokom više od tri godine preživi golgotu kroz koju je prošao kroz ozloglašene logore za Srbe na Bjelašnici, Igmanu, Tarčinu, Čelebićima, Musali i Sarajevu.

Mrkajić je istakao da je sve počelo 25. maja 1992. godine žestokim napadom na Bradinu iz pravca sela Repovac i Ivan Sedla, gdje je kao pripadnik tadašnje Teritorijalne odbrane bio na liniji. Tokom petodnevne borbe protiv muslimanske i regularne hrvatske vojske saznao je da je njegov rođak Dušan Lalovčić ubijen na putu prema Raštalici, gdje je živio, jer se nije htio predati.

On je dodao da je rođaka ubio komšija musliman čijeg imena se ne sjeća, i da do danas nisu pronašli njegove posmrtne ostatke.

– Na nas 180 krenulo je 3.000 neprijateljskih vojnika. Bili smo u okruženju, neki su poginuli, a neki, među kojima smo bili moj mlađi brat Relja i ja, se izvukli. Sa 12 saboraca pet dana sam išao prema Bjelašnici, na Mrazište, usput jedući crvav snijeg, ne znajući da se naša vojska odatle povukla. I tu smo pali – ispričao je Mrkajić.

Njegova golgota počinje ispitivanjem i tučom u hotelu “Mrazište” na Bjelašnici, u kojem je već bilo 10 Srba iz Bradine. Žicom vezanih ruku i sa povezom preko očiju, sa svojim saborcima trpio je torturu neprijatelja, među kojima je, kada mu je malo spao povez, vidio nekadašnjeg domara iz Sarajeva, gdje je Mrkajić živio i radio prije rata.

– Cijelu noć smo bili na ulazu, ispred vrata, i ko god je ulazio ili izlazio, šutao nas nogama po glavi i rebrima. Ujutro, kada su nam odvezali oči, prišla nam je mlada djevojka sa tacnom u kojoj je bio veliki nož. Jedan vojnik reče da će nas sunetiti, a poslije zaklati. Međutim, desilo se najgore, on hvata mog brata za kosu, gurnu ga preko koljena i nožem preko grla. Ja sam tad pretrnuo, niti vidim, niti čujem, samo sam poželio da me Bog uzme da to ne gledam. On ga baca na zemlju, vidim krv, a onda hvata mene i mislim da će me zaklati. Ali ne, bratu i meni je zasjekao kožu ispod brade od čega i danas imamo ožiljke –  ispričao je Mrkajić.

Među zatvorenicima bio je Pero Mrkajić, kojeg su prema riječima sagovornika, toliko pretukli da je, nakon prebacivanja u Čelebiće, poslije nekoliko dana preminuo.

Poslije dva, tri dana, Mrkajić je ispričao da su njih četvoricu odveli na Mrazište da tovare žito. Zbog polomljenih rebara od batina, rekao je da su zajedno jednu vreću jedva utovarili.

Nakon ovih, prvih teških iskušenja, uslijedila su nova, još teža. Mrkajić je naveo da su poslije nekoliko dana provedenih na Bjelašnici, “tamićem” makadamom preko Igmana, vezanih ruku i očiju, krenuli u nepoznato. Na pola puta ih je zaustavila paljba srpske vojske, zbog čega su vozač i suvozač iskočili napolje i sakrili, a oni nisu mogli pobjeći jer su bili vezani i prebijeni. Kada se sve stišalo, put ih je odveo do Tarčina u zloglasni logor za Srbe “Silos”.

– Tamo nas je dočekao špalir “dobrodošlice”, uz neizbježne batine i ispitivanje o našim vojnim formacijama i njihovom kretanju. Mene je ispitivao školski drug koji je, moram reći, malo imao i razumijevanje. Poslije dva dana, autobusom nas preko Bradine dovoze u Čelebiće-  ispričao je Mrkajić.

I tu ih dočekuje špalir od po 15 neprijateljskih vojnika sa obje strane, koji su ih u prolazu udarali palicama, cijevima, drvenim držalicama i lancima, zbog čega im je njegov brat na ulazu u logor opsovao.

– Ja taj špalir nisam osjetio, samo mi je pred očima bio brat, jer sam znao šta im je rekao i mislio sam da je gotovo. Uveli su nas u vlažni hangar prekriven limom u kojoj je već bilo više od 200 muškaraca i 40-50 žena iz Bradine i okolnih sela. Vidio sam Relju, oči mu se nisu vidjele od oteklina i ja sam se od šoka dva puta onesvijestio. Tu je bio i moj brat Nedeljko –  naveo je Mrkajić.

U logor, koji su tada zajedno držali Muslimani i Hrvati, dovedeni su novi zarobljenici, među kojima su bili njegov otac Milenko i stric Petko koji je preživio pravu golgotu nakon što je izgubio, sina, tri kćerke i zeta.

– Stric je sa ostalim zatvorenicima bio u posebnoj prostoriji. Oni su bili određeni za mučenje i strijeljanje jer su uhvaćeni kod magacina gdje su čuvali oružje. Slikali su ih kao primjer četnika te, pored fizičke torture, tjerali ih da jedu svoj izmet i piju mokraću –  ispričao je Mrkajić.

I ostali zarobljeni Srbi nisu pošteđeni muka i poniženja. Nakon višednevnih saslušanja, uslijedili su različiti oblici tortura i poniženja što mnogi nisu preživjeli.

– Tu su bila ubijanja, klanja, maltretiranja djece, silovanja maloljetnica, a morali smo gledati i našeg psihički nestabilnog čovjeka kako siluje Srpkinju. Tjerali su nas da stojimo tokom cijelog dana dignutih ruku, a kako ko dođe udarao nas je čim stignu, naročito u donji dio stomaka da, ko preživi, ne bi imao poroda. Pržili su nas usijanim bajonetima, gurali žicu u uši, a jednog su natjerali na polni odnos sa bratom – rekao je Mrkajić.

On je naveo da je njih 200 dobijalo tri-četiri litre vode, a da su jeli po dvije kašike pasulja u kojem je bila zemlja i u koji su stražari mokrili, dok su jednu paštetu dijelili na četiri-pet dijelova, pa su mnogi od gladi gubili svijest.

Mrkajić je naveo da su ih tokom mjesec dana konstantno prebijali nakon ubistva 15 muslimanskih pripadnika vojne policije prema Repovcima iznad Bradine, za šta su optuženi Srbi. Kasnije su čuli stražare kada su između sebe pričali da su se oni međusobno poubijali.

Nakon šest mjeseci pakla u Čelebićima, prebačen je u logor “Musala”, koji su držali Muslimani, gdje je bilo stotinjak zatvorenika, među kojima su bili Hrvati.

– I “Musali” sam malo radio oko auta, pa su me jednog dana poslali u Čelebiće da nešto popravim. Tamo sam vidio brata kojem se nisam smio javiti dok mi to komandir logora Azem Delić, nije dozvolio. Po povratku u “Musalu” nastavio sam popravljati automobile zbog čega me niko nije dirao, ali sam čuo lom koji se unutra dešavao. Davali su mi da jedem, što sam krijući dijelio drugima. Kada je tu došao moj brat, kada sam vidio da je živ, niko srećniji od mene nije bio – ispričao je Mrkajić.

Bratov bijeg

Nakon 18 mjeseci, istakao je Mrkajić, njegov brat i još četiri zatvorenika odlučili su da pobjegnu.

– Samo sam mu rekao da ide, ali da se ovde ne vraća živ da ga ne ubiju pred mojim očima. Rekao sam mu da je bolje da svi poginu, a ako izađe da ispali tri rakete da znam da je živ i da vodi računa o mojoj djeci. I sutradan je otišao, nismo se uspjeli ni poljubiti. Do linije razgraničenja sa Hrvatima uspjeli su stići kada su odvedeni na prinudni rad. Prešli su kod hrvatskih vojnika u jednom zaseoku, koje su naši spasili, a predveče su preletjele svijetleće rakete koje su mi potvrdile da su na sigurnom. Odatle su otišli na Borike na našu liniju – ispričao Mrkajić.

Poslije tog događaja, naveo je Mrkajić, više nije bilo izlazaka iz logora, sve je bilo opasano žicom, ali nije bilo većeg maltretiranja. On je i dalje popravljao automobile, jeli su jednom dnevno, a pakete hrane koje su dobijali od Crvenog krsta morali su bez pogovora predavati stražarima.

– Kasnije je organizovana razmjena 81 srpskog logoraša u Sarajevu. Stražari koji su nas vodili nisu dozvolili muslimanima u Hrasnici da nas izbace iz autobusa i tuku, a naveče, kada smo stigli u Sarajevo, razmjena nije uspjela. Odveli su nas u Titovu kasarnu gdje nas tukli i oduzeli sve što su našli – rekao je Mrkajić.

Konačno razmjena izvršena je 6. oktobra 1994. godine na mostu “Srpskih junaka” na Grbavici.

Mrkajić, koji je predsjednik Udruženja logoraša sarajevsko-romanijske regije i predsjednik Skupštine Udruženja logoraša Republike Srpske, rekao je da je tokom razgovora izostavio mnogo detalja o strahotama koje su preživjeli srpski logoraši, a koje brojni nisu izdržali.

O zlostavljanjima koje je pretrpio i preživio svjedoče i danas vidljivi ožiljci koji su zarasli, za razliku od duše koja još krvari pri pomisli na njegovu i golgotu brojnih srpskih paćenika, što mu izmami i suze.

Mladim naraštajima je poručio da budu ponosni na hrabre srpske junake koji su odbranili vjekovna ognjišta i da ljubomorno čuvaju svaku stopu srpske zemlje za koju su mnogi dali svoje živote.

Filter 2019