Kako se u ratnom Sarajevu 1995. žalilo za “blajburškim žrtvama”
Autor: FILTER
Teško da je kriza identiteta i političko-ideološka zbunjenost igdje izražena kao u političkom Sarajevu.
Ovih dana aktuelna je priča oko održavanja mise za žrtve Blajburga u Sarajevu. Mnogo je suprostavljenih stavova oko toga, što u vjerskim što u političkim sarajevskim krugovima.
Srbi kao narod koji su dali dva antifašistička pokreta nemaju dileme: u pitanju je najprizemniji pokušaj rehabilitacije ustaških krvnika iz Drugog svjetskog rata.
Kao neko ko sjedi na mjestu sa kojeg je u smrt odveden Sv. Petar Sarajevski, najburnije je ragovao mitropolit dabrobosanski Hrizostom . On je u otvorenom pismu kardinalu Puljiću rekao da su tim činom vrata Katedrale srca Isusova u Sarajevu zatvorena za saradnike iz Srpske pravoslavne crkve.
–Mi ne možemo gajiti bratske i prijateljske odnose sa ljudima koji moleći se za žrtve Blajburga 1945. apologiraju (da ne kažemo veličaju) ustaški i domobranski pokret, koji su van svake sumnje nacistički i zločinački pokreti i iza kojih je hiljade i hiljade nevino pobijenih žena, djece, staraca i ljudi – naglasio je mitropolit dabrobosanski.
Ono što je do danas bilo nepoznato je da se u ratnom Sarajevu 1995. godine 4 dana obilježavalo 50 godina stradanja “blajburških žrtava“.
Tzv. “Odbor za obilježavanje obljetnice nevinih žrtava bleiburške tragedije” je bilo tijelo koje je detaljno isplaniralo 4 dana obilježavanja. Mise za “nevine žrtve Blajburga” počele su se održavati 13. maja u crkvi u Novom Gradu, nastavljeno je 14. maja u crkvi na Stupu, Katedrali, Crkvi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu te Crkvi svetog Josipa na Marindvoru i crkvi u naselju Briješće. Centralna komemorativna manifestacija održana je 15. maja u Kamernom teatru 55, nakon čega je, po odštampanom programu, “organizirano polaganje vijenaca na mjestima stradanja nevinih žrta“.
Slobodna Bosna u svojoj analizi navodi razloge zbog kojih je to tada urađeno. Priprema muslimansko-hrvatske ofanzive na srpske položaje oko Sarajeva (uslijedila nekoliko dana nakon ovih dešavanja), Vašingtonski sporazum, ali i veliki broj muslimana stradalih u Blajburgu su bili razlozi zbog kojih je ovaj događaj održan u ratnom Sarajevu.
Prema informacijama koje je objavio ovaj ugledni sarajevski medij, jedan od organizatora iz 1995. bio je Izet Riđanović, sin Mehmeda Riđanovića, zamjenika Maksa Luburića.
U godini u kojoj je čitav svijet slavio 50 godina pobjede nad fašizmom, a Sarajevo vrištalo “Help Baznia“, građani sa Drvenije bacaju cvijeće u Miljacku kao pomen na pobijene ustaše. To im ne smeta da slave 6. april jer ko može u isto vrijeme slaviti 25. novembar i 1. mart (datumi koji poništavaju jedan drugi) taj sa istim elanom može slaviti i partizane i ustaše.
