Mon. Jan 18, 2021
ћирилица /latinica

Priča o Klari Cetkin: Može li stvarna ženska emancipacija postojati bez totalne društvene transformacije?

Izvor: advance.hr

Na današnji dan slavi se Međunarodni dan žena, Osmi mart. Obilježava se širom svijeta, negdje protestima za ženska prava, negdje slavljenjem žena, a naša današnja priča je o jednoj ženi koja je zaslužna za utemeljenje ovog dana, revolucionarki i velikom borcu za prava žena – slavnoj Klari Cetkin.

Rođena je sredinom 19. vijeka, 1857. na istoku Njemačke (na prostoru tadašnje Kraljevine Saske). Bila je najstarija od troje djece. Njen otac, bio je direktor u školi te je svirao orgulje u crkvi (bio je pobožan protestant). Majka je bila francuskog porijekla, vrlo visoko obrazovana, dolazila je iz porodice srednje klase iz Lajpciga gdje se porodica i preselila 1872. godine. Klara je tamo pohađala učiteljski fakultet te je već tada kao studentkinja stupila u kontakt sa članovima Socijal-demokratske stranke (SPD) u nastajanju.

Uskoro je postala politički angažovana, ali 1878. Bizmark uvodi zabranu na djelovanje svih socijalističkih stranaka pa tako i SPD. Klara, ne želeći živjeti pod političkom cenzurom, seli se 1882. u Cirih, a nakon toga u Pariz gdje je studirala novinarstvo. Tamo je upoznala i svog supruga, gorljivog ruskog marksistu Osipa Cetkina. Rodila mu je dva sina. Nažalost njihova priča nije dugo trajala… Osip se teško razbolio početkom 1889. te je preminuo nekoliko mjeseci kasnije.

Sama sa djecom preselila se iz Pariza u Štutgart gdje se udala za umjetnika po imenu Georg Fridrih Cundel – inače isti je bio 18 godina mlađi od nje. Biće u braku od 1899. do 1928. godine.


Njene godine u Parizu snažno su uticale na njen politički pravac, kao i njen pokojni suprug Osip Cetkin. Klara je postala predana članica SPD-a te je učestvovala u pokretanju lista za žene, Die Gleichheit (Jednakost). Bila je urednica istog čak 25 godina. Već od tada bilo je jasno da su ženska pitanja nešto što je za Klaru iznimno važno i nešto čemu će se snažno predati.

Bila je savremenica slavne Roze Luksemburg, šta više, njih dvije bile su bliske prijateljice. Uz Luksemburg, Klara Cetkin postala je ikona njemačke ljevice, revolucionarne ljevice. Njih dvije zajedno su prednjačile u žestokoj borbi protiv umjerenih struja unutar SPD-a i ideje da se do socijalizma može doći “evolucijom” umjesto “revolucijom”.

Klara Cetkin postala je i simbol borbe za prava žena te je upravo ona, zajedno sa Kejt Dunker, 1910. predložila da se na godišnjoj bazi organizuje “poseban dan za žene“, što je postao Međunarodni dan žena koji se obilježava na današnji dan.


Iduće godine, 1911., po prvi put obilježio se Međunarodni dan žena – organizovani su veliki protesti u kojima je učestvovalo više od milion žena u Austriji, Danskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj…

Na prelazu vijekova postojala je i među ljevičarskim krugovima velika nesuglasica oko pitanja žena. Neki ljevičari oštro su se protivili slanju žena na posao u fabrike tvrdeći kako će samo srušiti platu muškim radnicima. Sa druge strane bio je stav da se žena mora osloboditi od njenih isključivo kućanskih poslova i staviti je u “fokus” događanja, tamo gdje se “kuvaju revolucije”, a to su, fabrike. Cetkin i Luksemburg svakako su bile pobornice stavljanja žene u poziciju revolucionarnog radništva.

Borba koju je zagovarala Klara bila je vrlo politički izbrušena te je u isto vrijeme bila i glasni kritičar koncepta tzv. “buržoaskog feminizma“. Klari je bilo jasno da pokret za ženska prava ne može biti trivijalno pitanje i da je isti nemoguće odvojiti od klasne borbe. Argumentovala je kako se žene iz viših klasa bore za svoja prava, ali istovremeno i za svoje klasne interese. Suprotno tome, ideji feminizma koji ne poznaje niti želi poznavati klasnu razliku, Klara Cetkin suprostavljala se radničkim feminizmom, argumentujući kako položaj žene ne može biti izjednačen u okvirima kapitalističkog sistema.

U svom važnom govoru pred Drugom Internacionalom 1899. poručila je: “Žene radnice, koje žele postići jednakost, ne očekuju ništa zauzvrat od emancipacije buržujskih ženskih pokreta koji se, navodno, bore za prava svih žena. To su samo kule od pijeska. Radne žene apsolutno shvataju kako pitanje ženske emancipacije nije i ne može biti izolovano pitanje koje bi postojalo samo za sebe – ženska emancipacija dio je šireg socijalnog pitanja. Radnice savršeno dobro znaju kako ovo pitanje nikada ne može biti riješeno u okvirima aktuelnog društva već isključivo nakon totalne društvene transformacije“.

Smatrala je kako su feministički pokreti primarno sastavljeni od žena srednje i gornje klase koje sve vrijeme imaju na umu svoje klasne interese – interese koji nisu kompatibilni s interesima žena i iz radničke klase. Klara Cetkin duboko je vjerovala kako jedino socijalistička revolucija može predstavljati pobjedu u borbi za emancipaciju. Dakako, podržavala je i sve kratkoročne ciljeve koji bi pomogli teškom položaju žena u tadašnjem društvu, no sve vrijeme je isticala kako svaka takva pobjeda, iako važna, u kontekstu društva koje nije prošlo transformaciju, može biti izbrisana već sa idućim usvojenim zakonom.

Po izbijanju Prvog svjetskog rata zauzela je beskompromisni anti-ratni stav. U jednom od svojih govora ističe: “Ko profitira od ovog rata? Samo malobrojna manjina u svakom narodu: proizvođači pušaka i topova, oklopnjača i torpeda, vlasnici brodogradilišta i dobavljači za potrebe oružanih snaga. U interesu vlastitog profita raspirili su mržnju među ljudima i tako pridonijeli izbijanju rata. Radnici nemaju šta dobiti od ovog rata, ali mogu izgubiti sve”.

U to vrijeme krenuli su i konkretni pokušaji zaustavljanja rata i transformacije Njemačke – radikalno ljevičarsko krilo SPD-a već je prošlo frakcijsko odvajanje: Karl Libkneht i Roza Luksemburg formirali su Spartakističku ligu, a Cetkin je bila takođe jedna od osnivača ove revolucionarne organizacije. Za vrijeme anti-ratnih protesta više puta je uhapšena.

Spartakistički ustanak u Berlinu završio je porazom revolucionarnih snaga i brutalnim ubistvom Libknehta i Luksemburg.


Nakon tih događaja Cetkin je stupila u redove Njemačke komunističke partije (KPD), a 1920. u Moskvi napravila je i zanimljiv intervju sa vođom Oktobarske revolucije, Vladimirom Lenjinom, po pitanju položaja žena u socijalizmu. Inače Klara je bila vrlo dobra prijateljica s Lenjinovom suprugom, Nadeždom Krupskajom koja je također bila istaknuta u borbi za prava žena.

Izabrana je 1925. kao zastupnica KPD-a u njemački parlament, odnosno Rajhstag, odakle je 1932. uputila snažan poziv na borbu protiv nadolazećeg fašizma: “Najvažnija i najhitnija stvar danas je formiranje ujedinjenog fronta svih radnika i zajedničko okretanje leđa fašizmu… Pred ovom istorijski važnom zadaćom sve stvari koje nas dijele postaju manje bitne – politike, sindikati, vjerska pitanja, ideološka mišljenja… Sve to sada mora ići u drugi plan. Svi oni kojima se prijeti, svi oni koji pate, svi oni koji žude za oslobođenjem moraju pristupiti ujedinjenom frontu protiv fašizma”.

Podsjetimo, ovo je bio zadnji trenutak kada se možda još mogao spriječiti Hitler jer on već početkom 1933. postaje njemački kancelar, a uskoro zatim i “Firer“.


Nažalost, veliki ujedinjeni front koji bi zaustavio Hitlera nije se dogodio… Nakon što su Adolf Hitler i nacisti došli na vlast uskoro je zabranjeno djelovanje Komunističke partije.

Cetkin je otišla u egzil još jednom, po posljednji put, ovaj put u SSSR. Uskoro je tamo i preminula, u blizini Moskve, 20. juna 1933. godine, u 76. godini života. Njen pepeo spremljen je unutar zidina Kremlja kod Crvenog trga. Na njenoj sahrani okupili su se vodeći komunisti iz cijele Evrope, a prisutan je bio i novi sovjetski lider Josif Staljin.

Nakon oslobođenja Njemačke od nacizma ime Klare Cetkin slavilo se na prostoru Istočne Njemačke (DDR) gdje su brojne ulice nazvane njenim imenom.

Ostaće zapamćena kao jedna od najvažnijih heroina u borbi za prava žena. Dakako, zbog činjenice da je njena borba za emancipaciju bila usko vezana uz klasnu borbu teško da će se o njoj danas, i dalje u eri kapitalizma, naveliko pisati…

Tzv. “buržujski feminizam” o kojem je intenzivno govorila Zetkin svakako je prisutan i danas, možda čak i u puno većoj mjeri. Postalo je gotovo “normalno” da za prava žena progovaraju gotovo isključivo razni “selebritiji“, žene koje žive u jednom sasvim drugom svijetu od prosječne žene koja je i dalje eksploatisana, najčešće dvostruko – na radnom mjesto i u vlastitom domu. Nema sumnje da je kroz feministički pokret prostrujala korporativizacija koja ga je lišila gotovo svog revolucionarnog karaktera, a u tom kontekstu Cetkin će se danas spominjati isključivo kroz njene pažljivo probrane izjave, pazeći pritom da se njena stvarna uloga i misao ne daje do kraja.

Ipak, toliko toga što je jasno definisala Cetkin još na samom kraju 19. vijeka tačno je i danas. Ženska emancipacija, da može postojati, već bi postojala. Činjenica da je položaj žena i dalje loš, ali i radnika uopšte, potvrda je da bez socijalne transformacije ne može biti niti jednakosti.

Filter 2019