Wed. Jan 27, 2021
ћирилица /latinica

Nije važno da li je to bio slijepi miš ili neka druga divlja životinja… Zašto pandemije sve brže smjenjuju jedna drugu?

Izvor: Sonja Šah, Mond Diplomatik; prev. Aleksandar Stojanović

Da li je to bio neki pangolin? Slijepi miš? Ili čak, možda, zmija, kao što se to moglo čuti, prije nego što je demantovano? Ko će prvi inkriminisati divlju životinju kao uzročnika ovog korona virusa, zvanično nazvanog Kovid-19, u čiju je zamku uhvaćeno više stotina miliona ljudi smještenih u karantin ili odsječeno iza sanitarnih kordona u Kini i drugim zemljama? Iako je od ključnog značaja da rasvijetlimo ovu misteriju, takve spekulacije nas sprečavaju da vidimo da sve veća ranjivost koju ispoljavamo pred pandemijama ima dublji uzrok: ubrzano uništavanje staništa.

Od 1940. godine, stotine patogenih mikroba se pojavilo u predjelima u kojima, neki do tada nisu viđeni. To je slučaj sa virusom humane imunodeficijencije (HIV), ebole u Zapadnoj Africi, ali i sa virusom zika na američkom kontinentu. Većina njih (60%) životinjskog je porekla. Neki potiču od domaćih životinja ili životinja iz uzgoja, ali većina (više od dvije trećine) potiče od divljih životinja.

A ove posljednje nemaju nikakve veze sa tim. Uprkos člancima koji, potkrepljeni fotografijama, ukazuju na divlje životinje kao na izvor razornih epidemija, pogrešno je vjerovati da su te životinje naročito zaražene smrtonosnim patogenima spremnim da nas zaraze. U stvarnosti, najveći deo njihovih mikroba živi u njima, a da im nimalo ne šteti. Problem je u nečem drugom: snažnim krčenjem šuma, urbanizacijom i industrijalizacijom, mi smo tim mikrobima obezbijedili načine na koje mogu da dođu do ljudskog tijela i da se adaptiraju.

Uništavanje staništa prijeti da dovede do izumiranja mnogih vrsta, među kojima su i ljekovite biljke i životinje na kojima je naša farmakologija oduvijek počivala. A onima koje prežive preostaje samo da se zbiju na smanjenim dijelovima staništa koja su im preostala nakon upada ljudi. Posljedica toga je povećana vjerovatnoća da će doći do bliskih i ponovljenih kontakata sa ljudima, koji omogućuju mikrobima da pređu u naše tijelo, gdje, iz benignih vrsta postaju smrtonosni patogeni činioci.


Ebola je dobar primjer za to. Jedna studija iz 2017. utvrdila je da su epidemije virusa, čiji je izvor lokalizovan kod različitih vrsta slijepih miševa, učestalije u područjima zapadne i centralne Afrike koja su nedavno pretrpjela krčenje šuma. Kada sječemo njihove šume, mi tjeramo slijepe miševe da slijeću na drveće u našim baštama i na farmama. Lako je zamisliti šta se dešava nakon toga: kada čovjek zagrize voćku prekrivenu pljuvačkom slijepog miša, ili pokušavajući da ulovi i ubije tog nepoželjnog posjetioca, izlaže se mikrobima koji su našli sklonište u njegovom tijelu. Na taj način mnogi virusi koje u sebi nose slijepi miševi, ali koji su kod njih bezopasni, uspijevaju da prodru u ljudsku populaciju ‒ navešćemo, na primjer, ebolu, ali i nipu (naročito u Maleziji ili Bangladešu) ili marburg (posebno u Istočnoj Africi). Ta pojava se naziva ,,prelazak barijere vrstaˮ. Ako se iole češće dešava, to može da omogući životinjskim mikrobima da se prilagode na naša tijela i evoluiraju do tačke kada postaju patogeni.

Isto važi i za bolesti koje prenose komarci, pošto je ustanovljena veza između pojave epidemija i krčenja šuma samo što se tu manje radi o gubitku staništa a više o njihovoj transformaciji. Sa drvećem nestaje i sloj mrtvog lišća i korenja. Voda i sedimenti se lakše izlijevaju po tom golom zemljištu koje je sada obasjano suncem i stvaraju lokve pogodne za razmnožavanje komaraca koji prenose malariju. Prema jednom istraživanju sprovedenom u dvanaest zemalja, vrste komaraca koji prenose ljudske patogene dvostruko su brojnije u oblastima u kojima su iskrčene šume nego u onima u kojima su šume ostale nedirnute.

Opasnosti od industrijske poljoprivrede

Uništavanje staništa takođe djeluje na promjenu broja različitih vrsta, što može povećati rizik od širenja patogena. Evo jednog primjera: virus Zapadnog Nila, koji prenose ptice selice. U Sjevernoj Americi, populacija ptica je opala za više od 25% u posljednjih pedeset godina uslijed gubitka staništa i drugih uništavanja. Ali nisu sve vrste pogođene na isti način. Ptice koje se nazivaju specijalistima (stanišne), kao što su djetlići i barske koke, bile su više pogođene od generalista kao što su crvendaći i gavranovi. Dok su prve slabi prenosioci virusa Zapadnog Nila, druge su odlični. Otuda snažno prisustvo virusa među domaćim pticama u toj regiji, i sve veća vjerovatnoća da se vidi komarac kako ujeda zaraženu pticu, a zatim i čovjeka.

O istoj pojavi se radi i kada je riječ o bolestima koje prenose krpelji. Nagrizajući malo-pomalo šume sjeveroistoka Amerike, urbani razvoj rastjeruje životinje poput oposuma, koje doprinose regulisanju populacije krpelja, i istovremeno omogućava da cvjetaju vrste koje su u tome mnogo manje uspješne, kao što su miševi sa bijelim nogama i jeleni. Rezultat toga je da se bolesti koje prenose krpelji mnogo lakše šire. Među njima je i lajmska bolest, koja se prvi put pojavila u Sjedinjenim Državama 1975. Tokom proteklih dvadeset godina identifikovano je sedam novih krvnih patogena koje prenose krpelji.

Rizici pojave bolesti ne povećavaju se samo gubitkom staništa već i načinom na koji su ona zamijenjena. Da bi zadovoljio svoj mesožderski apetit, čovjek je posjekao područje veličine afričkog kontinenta kako bi hranio i gajio životinje namijenjene za klanje. Neke od njih kanalima ilegalne trgovine prodaju se na vlažnim pijacama (wet markets, pijacama na kojima se prodaje sirovo meso životinja). Tamo se životinje čiji se putevi u prirodi vjerovatno nikada ne bi ukrstili nalaze jedne pored drugih smještene u kavezima, a mikrobi mogu da na lak način prelaze s jednih na druge. Ovakav razvoj događaja, koji je još u periodu 2002‒2003. proizveo korona virus odgovoran za epidemiju teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS), možda stoji u osnovi nepoznatog korona virusa koji nas danas napada.


Ali mnogo su brojnije životinje koje se razvijaju unutar našeg sistema industrijskog uzgoja. Stotine hiljada životinja naguranih jedna na drugu dok čekaju da ih odvedu na klanicu: to su idealni uslovi da se mikrobi pretvore u smrtonosne patogene. Na primjer, virusi ptičjeg gripa, čiji su domaćin vodene ptice, prave pustoš na farmama prepunim pilića koji se drže u zatvorenom prostoru, gdje mutiraju i postaju virulentniji ‒ što predstavlja proces koji je toliko predvidljiv da se može reprodukovati u laboratoriji. Jedna od njihovih vrsta, H5N1, može se prenijeti na ljude i ubija više od jedne polovine onih koji su zaraženi. U Sjevernoj Americi je 2014. moralo biti ubijeno na desetine miliona peradi da bi se zaustavilo širenje jedne druge vrste.

Brda izmeta koji proizvodi naša stoka pružaju mikrobima životinjskog porijekla i druge prilike da zaraze stanovništvo. Pošto otpada ima neuporedivo više nego što ga u obliku đubriva može apsorbovati poljoprivredno zemljište, on često završi u jamama koje nisu nepropusne ‒ a koje su prava luka iz snova za bakteriju Escherichia coli . Više od polovine životinja zatvorenih u tovilištima u Americi su njeni prenosioci, ali ona tu ostaje bezopasna. Kod ljudi, naprotiv nasuprot tome E. koli izaziva krvave dijareje, groznicu, i može dovesti do akutne insuficijencije bubrega. A kako nije neuobičajeno da životinjski izmet odlazi u našu pijaću vodu i hranu, svake godine se zarazi 90.000 Amerikanaca.

Iako se ovaj fenomen mutacije životinjskih mikroba u patogene koji deluju na ljude ubrzava, on nije nov. Njegova pojava datira iz doba neolitske revolucije, kada su ljudi počeli da uništavaju divlja staništa da bi proširili obradive površine i pripitomili životinje kako bi ih koristili za nošenje tereta. Zauzvrat, životinje su nam dale nekoliko otrovnih poklona: kravama dugujemo ospice i tuberkulozu, svinjama veliki kašalj, a patkama grip.

Taj proces se nastavio tokom evropske kolonijalne ekspanzije. U Kongu, željeznice i gradovi koje su izgradili belgijski doseljenici omogućili su lenti virusu čiji je domaćin bio makaki majmun iz te regije da usavrši svoju adaptaciju na ljudski organizam. U Bengalu su Britanci posegli za ogromnim močvarnim područjima Sundarbana da bi razvili gajenje pirinča, izlažući tako stanovništvo vodenim bakterijama koje se nalaze u toj slankastoj vodi. Pandemije izazvane tim kolonijalnim upadima i dalje su aktuelne. Lenti virus makaki majmuna je postao HIV. Vodene bakterije Sundarbana, danas poznate pod imenom kolera, izazvale su već sedam pandemija, od kojih se posljednja pojavila na Haitiju.

Srećom, ako se ne ponašamo samo kao pasivne žrtve ovog procesa, mi takođe možemo da mnogo učinimo kako bi se smanjio rizik od pojave tih mikroba. Divlja staništa možemo da zaštitimo kako bi životinje zadržale svoje mikrobe umjesto da ih prenose nama, kao što to pokušava pokret One Health.

Možemo da uspostavimo strog nadzor nad okruženjem u kojem postoji najveća vjerovatnoća da se životinjski mikrobi transformišu u patogene čovjeka, pokušavajući da eliminišemo one koji pokazuju sklonost ka prilagođavanju našem organizmu prije nego što oni ne pokrenu epidemije. Upravo to, već deset godina, rade istraživači programa Predict, koji finansira Agencija Ujedinjenih nacija za međunarodni razvoj. Oni su već identifikovali više od devet stotina novih virusa povezanih sa širenjem tragova koje ostavlja čovek svojim djelovanjem na planeti, među njima su do sada nepoznati sojevi korona virusa koji se mogu porediti sa SARS-om.

Danas nam prijeti nova pandemija, i to ne samo zbog Covida-19. U Sjedinjenim Državama, napori Trampove administracije da oslobodi ekstraktivnu industriju i sve industrijske aktivnosti od svih propisa, neizbježno će pogoršati gubitak staništa, i olakšati prenos mikroba sa životinja na ljude. U isto vrijeme, američka vlada ugrožava naše šanse da primjetimo sljedeći mikrob prije nego što se on proširi: u oktobru 2019, ona je odlučila da okonča program Predict. Najzad, početkom februara 2020, objavila je da namjerava da smanji za 53% svoje izdvajanje iz budžeta namijenjeno Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.

Kao što je rekao epidemiolog Leri Brilijant, ,,pojave virusa su neizbježne, ali ne i epidemijeˮ. Međutim, od njih nećemo biti pošteđeni ako naša odlučnost da promijenimo politiku ne bude jednaka spremnosti koju smo pokazali kada smo poremetili prirodu i život životinja.

Filter 2019