Tue. Mar 2, 2021
ћирилица /latinica

Kako su epidemije mijenjale svijet: Stvaranje velikih religija, revolucija u Rusiji, širenje Dušanovog carstva…

Izvor: NEDELJNIK/ Predrag J. Marković

Epidemije, pošasti ili morije, podsjećaju nas koliko je krhko naše prividno vladanje svijetom. One su najcrnji od svih Talebovih „crnih labudova“. To su neočekivani i rijetki događaji koji potpuno izvrću sudbine pojedinaca, naroda, pa i čitavog čovječanstva. Strašna boleština je prije dvije i po hiljade godina pobila trećinu Atinjana, uključujući i najvećeg državnika Perikla. Ta morija je doprinijela završetku zlatnog doba ovog grada.

Današnje velike religije su se raširile svijetom od drugog do šestog vijeka, a jedan od razloga je bilo traganje za duhovnim spasenjem u vrijeme velikih pošasti, koje su baš tada pustošile planetu.

Tadašnja globalizacija je raširila mnoge bolesti po krajevima svijeta lišenim imuniteta. Tako je Rim izgubio tri četvrtine ljudstva. Onda su Rimljani morali da svoju proređenu vojsku popunjavaju varvarima, koji su na kraju oborili zapadni deo carstva. Kuga je u šestom vijeku ubila do četvrtine čovječanstva i sudbinski oslabila i Justinijanovu Vizantiju i sasanidsku Persiju. Nekoliko generacija kasnije, veliki dijelovi oba carstva potpašće pod pobornike nove vjere – islama.

Ista ta bolest iz Justinijanovog vremena, sada nazvana „crna smrt“, Evropljanima sredine 14. vijeka izgledala je kao smak svijeta. Plućna i bubonska kuga su naročito pogodile velike gradove. Trebalo je više od sto godina da učenjaci dostignu brojnost od pre 1347. godine. Narodu je trebalo i duže, do početka 17. veka. Ipak je oporavak bio brži nego u vrijeme poznog Rima. A bilo je i neke kolateralne koristi.

Meso i ogrev su postali pristupačniji proređenom stanovništvu, a malobrojniji radnici su mogli da iznude bolje uslove u pregovorima sa poslodavcima i zemljoposednicima. Novo preispitivanje Katoličke crkve je djelimično podstaknuto tom epidemijom, baš kao i u slučaju širenja novih religija hiljadu godina ranije.

Obične bolesti Evropljana su odigrale strašnu ulogu u istrebljivanju starosjedilaca Amerike. Tu je ulogu, tvrdi Džared Dajmond, odigrala jedna istorijska slučajnost.

Evropljani su, živeći sa kravama, ovcama i svinjama, razvili otpornost na mnoge bolesti životinjskog porekla. Sa druge strane Atlantika, ljudi nisu uspijevali da pripitome svoje domaće krupne sisare. Bizon je vrlo prgava životinja, pa nije mogao da se muze i upreže kao njegovi azijski i evropski rođaci. Zato se američki urođenici nisu susreli sa boginjama, na primer.

Zato je i riječ „vakcina“ nastala od reči „ krava“, tj. vacca na latinskom, jer su prve vakcine rađene na osnovu kravljih boginja.

Zato su epidemije ispraznile obje Amerike i raščistile put za pohode Evropljana.

Srbi nisu imali velike gradove, pa ih je crna smrt donekle zaobišla. Mada, istoričari medicine tvrde da je sklanjanje od kuge jedan od razloga za posjetu cara Dušana i carice Jelene Hilandaru. A to je bilo teško kršenje zabrane ulaska žena na Svetu Goru. Kuga je proredila Dušanove protivnike i omogućila mu da bez vojnih napora zauzme Epir i Tesaliju. Neka nepoznata bolest je okončala njegov san da zamijeni vizantijske careve u Carigradu.

Dugo vremena je karantin, riječ nastala od italijanskog izraza sa značenjem „četrdeset dana“, bio jedina odbrana protiv kuge i sličnih morija.

U srednjem vijeku su mudri i oprezni Dubrovčani bili prvi koji su sproveli tu mjeru, koristeći Cavtat, Mljet, Lokrum, plažu Danče i predgrađe Ploče. U jednoj od posljednjih velikih kuga na samom kraju 18. vijeka, Austrijanci su oko nekih mjesta, kao što je Irig, kopali rovove da bi zadržali zaraženo stanovništvo. U tom pomoru, koji je tako dobro opisao Vule Žurić u svom romanu „Pomor i strah“, stradala je polovina Irižana.

Jelena Simić je izučavala kako je knez Miloš bio veliki pobornik „sanitetskih kordona“, kojima je svoju mladu državu čuvao od boleština iz Turske. „Kordonoprestupnici“ su strogo kažnjavani. Takva, za to vrijeme moderna politika zdravstvene prevencije, vjerovatno je doprinijela ogromnom porastu stanovništva Miloševe Srbije, nasuprot stalnom opadanju naroda u okolnim oblastima pod Osmanlijama.

I u Bosni je rastao udio pravoslavaca, koji su izgleda manje stradali u epidemijama od muslimana u prenaseljenim otomanskim čaršijama.

Ima mnogo primjera neobične uloge epidemija i u novije vrijeme. Tako je tifus uticao na Rusku revoluciju, jer je 1916. i 1917. pobio preko dva miliona ljudi. U Srbiji je srazmerno stanovništvu, pomor od tifusa bio i veći.

Po istraživanjima Gorana Čukića, Jelene Simić i Zorana Vacića, u Srbiji je od tri vrste tifusa, pjegavog, trbušnog i povratnog, obolilo do 600.000 ljudi. Umrlo je možda i 150.000 ljudi, što predstavlja četvrtinu svih oboljelih. Vođa britanske vojnomedicinske misije pukovnik Hanter, napisao je da je to bila „najnaglija epidemija u nastanku, najbrža u propagaciji, najveća u intenzitetu i najbrže zaustavljena od svih epidemija u istoriji“.

Ima više razloga zašto je udarac bolesti bio tako strašan. Srpski ljekari dotada nisu poznavali pjegavi i povratni tifus. Pjegavi tifus se u Kraljevini Srbiji prvo pojavio na Kosovu i u Makedoniji. Ali naročito su ga raširili austrougarski zarobljenici koji su ga donijeli iz Galicije, gde je bio rasprostranjena bolest.

Poslije Kolubarske bitke, vlasti su gledale da što više bolesnika i ranjenika (koje nisu razdvajali jedne od drugih) puste na odsustvo. Željeznica, taj simbol napretka, pomogla je brzom širenju bolesti po cijeloj zemlji. Po vozovima se, piše Vladimir Stanojević, „šarenelo od najrazličitijih vrsta sveta… pored nosilaca zaraze putovali su još i zdravi, ali već u periodu inkubacije…

Da stvari budu gore, od oko 400 srpskih ljekara, samo su njih desetorica bili specijalisti za bakteriologiju i higijenu. Da stvari budu još gore, oni su bili raspoređeni na neodgovarajuća mjesta, a tek su dvojica poslije izbijanja epidemije postavljena gdje treba. Ni to nije sve. Skoro trećina ljekara i studenata medicine je stradalo u rednji.

Ali tu još nije kraj. Još je 1909. godine dokazano da bijela vaš prenosi tada još nepoznatog uzročnika zaraze. Izgleda da mnogi srpski ljekari nisu znali za to otkriće, a mnogi nisu htjeli da poveruju u to. Državne vlasti nisu na vrijeme obavijestile narod o opasnosti od vašaka. Ima jezive sličnosti sa današnjicom, zar ne? Može biti da je tada nastala panika od vaški. Svi se sjećamo kako su se majke očajnički borile protiv vašiju, kada se pojave u vrtićima i školama.

Prije epidemije 1915. godine vaške su bili neugodni ali uobičajeni žitelji glava. Iz narodnih priča znamo kako su djevojke biskale kosu svojim draganima. Danas ne bismo vezivali vaši za tako jednu nježnu sliku. Džon Rid, pisac jedne od najčuvenijih knjiga o Oktobarskoj revoluciji „Deset dana koji su potresli svijet“, napisao je i knjigu „Srbija – zemlja smrti“, koja pruža prilično mračnu sliku prljavštine, bahatosti i nebrige za prevenciju bolesti.

Onda je nastupilo ono što je Hanter nazvao „najbržim zaustavljanjem epidemije u istoriji“. Mnogo ljekara i bolničarki iz Velike Britanije, Kanade, Australije, SAD, ali i iz drugih zemalja, priteklo je u pomoć. Među prvim žrtvama tifusa su jedan grčki doktor i jedna švajcarska doktorka. Ukupno je umrlo dvadesetak britanskih bolničarki i dvadesetak ljekara iz raznih zemalja. Pogotovo je dirljiva požrtvovanost tih žena. Kolika li je plemenitost nagnala te Škotlanđanke, Australijanke i druge, često otmene i bogate žene, da svoju sudbinu podijele sa nekim nepoznatim narodićem, bukvalno u kaljugama improvizovanih i loše održavanih srpskih bolnica! Toliko i o tome da nas Britanci tradicionalno ne vole.

Međutim, najvažniju ulogu je, po Jeleni Simić, odigrao Hanterov zamjenik Džordž Stamers, koji je imao bogato epidemiološko iskustvo iz Afrike i Indije. On je u Indiji vidio jedan uređaj za dezinfekciju koji će dobiti naziv „srpsko bure“, „englesko-srpsko bure“ i „srpsko bure za uništavanje vašiju“ ( engl. Serbian barrel delouse). Osim toga, on je Državnom odboru za suzbijanje zaraznih bolesti predložio spisak mera za prevenciju. Ovaj put je taj odbor za svega nedelju dana prihvatio njegov predlog i počeo da sprovodi mjere.

Stamers je organizovao i „srpski voz“ za putujuću vakcinaciju i dezinfekciju, prvi takav na svijetu. Vrijedni radnici željezničke radionice u Nišu su za deset dana napravili taj voz. U Srbiju su dolazile svjetske veličine da proučavaju pjegavi tifus, kao Ludvig Hiršfeld. Tifus je suzbijen u nezabilježeno kratkom roku, od mjesec ili dva.

Sljedeća velika svjetska pandemija, španska groznica, opustošila je svijet 1918. godine. To je bila neka vrsta gripa koja je pobila 50 miliona ljudi, što bi, srazmjerno tadašnjem broju stanovnika na Zemlji, bilo kao danas 200 miliona. Dakle, ta morija je pomorila više svijeta nego svi ratovi 20. veka. Najviše su umirali mladi i zdravi ljudi. Stariji su možda bili imunizovani nekom ranijom epidemijom blaže vrste tog virusa.

Iz nekog tajanstvenog razloga, u samoj Srbiji nije zapamćen pomor od španjolke, za razliku od neposrednog susedstva, kao što je Hrvatska i neki drugi krajevi pod Austrougarskom. Makar jedna velika svetska nevolja nas je možda zaobišla, mada o tome nema skoro nikakvog istraživanja.

Sada se, zajedno sa cijelim svijetom, suočavamo sa jednim od najvećih iskušenja novije istorije. Da pokušamo da napravimo mentalni skok i da za trenutak zanemarimo neposredne posljedice (recesiju, žrtve).

Šta će se događati na duže staze, kada čovječanstvo pobijedi i ovog, najnovijeg neprijatelja? Može biti da će se ubrzati neki preobražaji koji su već u toku. Već premoćni „Amazon“ i ostali onlajn dostavljači robe će vjerovatno još ojačati svoj položaj. Roboti, koji ne kašljucaju i ne sline, vjerovatno će biti još prihvatljiviji u svim poslovima u kojima danas još preovladava ljudski kontakt.

Poznate su statistike da je i prije pandemije rastao broj ljudi koji su izbegavali dodir sa drugim pripadnicima svoje vrste. Prema istraživanju BBC-ja, 43% mladih Japanaca starih između 18 i 34 godine nije nikada imalo seks, a 64% nije bilo u vezi. Taj trend je primjećen i u Južnoj Koreji, Britaniji i SAD. Korona virus će možda krunisati taj tekući proces međuljudskog otuđenja. A sa druge strane, možda će zajednička borba pomoći da se prevaziđu neke uskogrude ideološke razlike i pohlepe.

Već sada vidimo kako se ljekari i naučnici cijelog svijeta sabiraju u isti stroj za borbu protiv apokaliptičnog neprijatelja. Za borbu protiv tog najcrnjeg labuda, cijelo čovječanstvo treba da ima ono što se rimuje sa labudom u našoj bezobraznoj izreci.

Filter 2019