Od izbjeglice iz Sarajeva do jednog od najboljih svjetskih kuvara
Rođen 1978. godine, odrastao je na Alipašinom Polju, gdje je pohađao osnovnu školu. Počeo se baviti sportom – košarka i džudo su mu bili omiljeni. Rat 1992. godine prekida bezbrižnu mladost. Ljubomir kao četrnaestogodišnjak, s majkom i sestrom, napušta Sarajevo.
“Iz Sarajeva sam otišao u neko selo u Srbiji, ali kratko smo se zadržali. Vratili smo se u Bijeljinu, gdje je još bilo mog akcenta i gdje me niko nije zezao kao izbjeglicu. Tu krećem u sedmi razred osnovne škole, ali nisam uspio završiti, jer i taj grad biva zahvaćen ratom. Pobjegli smo u Beograd. Mamu i sestru niko nije htio zaposliti, pa sam ja morao početi raditi u pekari da bismo preživjeli….“
U Beogradu je završio Hemijsko-prehrambenu tehnološku školu, gdje dodatno završava kurs za pekara i kurs iz internacionalne kuhinje. To se smatra počecima njegove vrhunske karijere. Ni nakon tri godine Stanišić se nije snašao u Beogradu.

Sa ruksakom na leđima put ga je vodio preko Mađarske, Holandije, Španije, sve do Lisabona.
“Nakon odlaska iz Sarajeva shvatio sam kako zapravo više nigdje ne pripadam, pa mi je bilo svejedno. Ispalo je na kraju da sam završio u Lisabonu, a mogao sam i bilo gdje drugo.”
Tu, u glavnom gradu Portugala, više gladan no sit, junak naše priče trošio je Bogu dane na ušću reke reke Težo u Atlantski okean, mahom fizikališući za dnevnicu, jedva sastavljajući kraj sa krajem. Kada posla nije bilo, Ljuba je provodio dan sa lokalnim knjižarom, pozajmljujući laka štiva uz čiju pomoć bi lakše savladao nimalo lak portugalski jezik. Jedna od knjiga koja mu je dopala šaka bio je kuvarski priručnik za početnike francuskog maestra Mišela Brasa.
“Hm, kuvar, nije to loše, bar nisi gladan”, naglas je razmišljao Ljuba, i ne sluteći da će kuhinja postati njegova profesija, sudbina i još ponešto.
–Baš nekako u to vrijeme ostao sam bez posla, na ulici, jer nisam više mogao da plaćam stan. Moj dom je postala lisabonska luka, tačnije jedna klupa u parku. Jedne noći mi se sve smučilo, rasplakao sam se ko kiša, sam u onom mraku, oka nisam sklopio do zore. A ujutru sam donio odluku, spakovao ono malo stvari, posudio novac i sjeo na voz. Pravac – Francuska! Kada me je vidio na vratima, Mišel Bras je bio u čudu. Pred njim stoji Bosanac iz Portugala, traži da ga primi na stan i hranu, bez plate, uz jedan uslov – da mu dozvoli da ga gleda dok kuva, prisjeća se Ljubomir dana kada je iz korijena promijenio svoj život.
Narednih godinu dana provodi u Alzasu, radeći sve i svja, od ribanja podova do pranja suđa, krišom kradući fazone od maestra i njegovih pomoćnika. A kad se kuhinja zatvori i kuvari odu, na scenu bi stupao Ljuba, mjesio bi i krčkao, upoznavao se sa začinima i ukusima koje njegova nepca do tada nisu iskusila.
Kad je vidio koliko je uporan i talentovan, legendarni Francuz ubacio ga je u ekipu, a poslije samo nekoliko mjeseci sa preporukom poslao u Španiju, u restoran sa mišelinovom zvezdicom. Ostalo je istorija…
U Portugalu, nadomak Lisabona, 2004. otvara svoj prvi restoran. Prvu nagradu za najboljeg šefa kuhinje dobio je već 2006., a naredne godine i za najbolji restoran u Portugalu.
” Napisao sam koncept svog prvog restorana u Kaškaišu, na obali Atlantika, uzeo kredit i krenuo. I sve je išlo savršeno, restoran je dobro zarađivao, ja sam stalno dobijao neke nagrade. A onda je došla ekonomska kriza. Restoran je 2009. godine bankrotirao, dugovao sam 500.000 evra, oko mene su se razbježali svi lažni jarani, a ostalo ono malo pravih. Tada sam pozvao majku da dođe iz Beograda u pomoć. Spavali smo na stolu u restoranu, nismo imali za stan. Ali smo ponovo bili zajedno, sestra, majka i ja. Dobra stvar u svemu je ta što sam ispekao zanat, kuvarski i ugostiteljski. Od prijatelja posuđujem 20.000 evra i ponovo pokrećem restoran. Za godinu dana isplatio sam tih pola miliona i za tri godine počeo da fakturišem 4 miliona godišnje. Otvorio sam u međuvremenu još tri restorana, držim i dva hotela, jedan u Africi, drugi na severu Portugalije.“

Njegov restoran se zove “100 maneiras” ( u prevodu “100 načina”), a Ljubomir objašnjava da je to zapravo zbog 100 načina na koje je njegova majka Rosa spremala krompir, u teškim danima kada je meso bila rijetkost na njihovoj trpezi. “Ona se, iako smo bili jako siromašni, trudila da to ne osjetimo, da nam bar trpeza izgleda svaki put drugačije. “
U njegove restorane dolaze mnoge poznate ličnosti, od sportista do glumaca. Kristijano Ronaldo je najčešći gost, potom Monika Beluči, Džon Malkovič, Madona, Robert de Niro…
Dobitnik je prestižnih nagrada “Gourmand World Cookbook Awards“ te “Academia Internacional de Gastronomia”, u tradicionalnom izboru prestižnog britanskog magazina “Monokl” za 2017.godinu njegov restoran proglašen je za najbolji na svijetu, njegov hotel “Six Senses Douro Valley” u istoj godini je proglašen za najbolji hotel u Evropi, a u ovoj godini osvojio je bronzanu medalju na Međunarodnom takmičenju za vino i alkoholna pića (IWSC) za “Izbjeglički rum” ( “Refugees Rum”).



