Dragan Kiki Zurovac: Vidio sam facu bradatu i drsku

Izvor: Nedeljnik,arhiva

“Nisam znao da će biti rat, jer da jesam, ne bih ostao u Sarajevu da krečim stan. Ostao sam pet-šest mjeseci tokom rata i u jednom trenutku sam izašao iz Sarajeva i dolazio u njega samo zbog tragičnih događaja”, ispričao je bivši menadžer Zabranjenog pušenja, junak njihovih pjesama, producent “Top liste nadrealista” i organizator posljednje turneje Džonija Štulića.

Prije nekoliko godina skoro čitava Jugoslavija se okupila oko smrti Saše Zurovca, na džinovskom onlajn opelu posvećenom glumcu koji je tumačio Klikera u filmu Emira Kusturice “Sjećaš li se Doli Bel”. On je otpjevao sada već višedecenijski evergrin “Na morskome plavom žalu”, koji je po objavi vijesti o smrti njegovog izvođača dobio dodatnu sjetu.

Njegov rođeni brat – Dragan Kiki Zurovac je obilježio odrastanje generacije bivših Jugoslovena. Kiki Zurovac je bio čuveni menadžer, najpoznatiji po radu sa Zabranjenim pušenjem i kao producent “Top liste nadrealista”. Radio je sa Bijelim dugmetom, organizovao poslednju turneju Džonija Štulića i Azre, radio na povratku Zdravka Čolića i bio direktor filmova Emira Kusturice.

• Kako si stigao u muziku a ne u Željezničar ili FK Sarajevo?

Poslije srednje škole otišao sam nakratko u Ameriku, a kada sam se vratio u Sarajevo, pozvao me je drug da pomognem Bijelom dugmetu na turneji. Trebalo je da se tegli i bio je to posao od pet mjeseci. Posle nekih dvadeset dana turneje postao sam šef rasvjete. Bijelo dugme je bilo firma sa jednim glavnim zaposlenim, a to je bio Goran Bregović. On je držao sve — od marketinga do svirke, a svi mi ostali bili smo uslužna đelatnost da bi firma Bijelo dugme funkcionisala.

Kasnije sam glumio u spotovima benda i počeo intenzivno da se družim s Bregom. Najveće stvari sam naučio od njega i to su bili fakulteti koje sam završio družeći se s njim.

I poslije toga je došlo Zabranjeno pušenje. Kad su spremali ploču, Ipe Ivandić i ja smo dolazili i slušali kako snimaju. Bili su raspuštena ekipa jer kad si mlad misliš da je dozvoljeno da budeš budala.

• Tada kreće i “Top lista nadrealista”?

Svih šest članova Pušenja su bili šefovi i mislili su za sebe da su glavni. Objasnio sam ko će šta raditi i da će Nele biti frontmen, gurali smo ga. Počeli smo praviti posao i zarađivati. Bio sam izvršni producent “Top liste nadrealista” i to je počelo da biva ozbiljno, pa sam odlučio da uradimo turneju sa tim šouom. Prvi put kod nas napravio sam posao sa firmom koja je postala vlasnik turneje. Bio je to Unisturs. Takav vid saradnje između bendova i firmi radio je Prins dvije godine kasnije sa Ribokom. To je princip “Prodam turneju firmi koja je vlasnik svega, a ja vodim posao”.

Rasprodali smo turneju i zaradili veliki novac.

• Šta vas je izvuklo iz bazena u kome se kupate u parama?

Došla je epizoda Top liste “Sarajevski zid” pred rat, a ja sam bio izvršni producent. Osjećao se miris rata i oni su u tim epizodama predvidjeli da će se Sarajevo podijeliti na dva dijela.

• Rat u Bosni je na pragu ali prije toga je bio onaj čuveni Jutelov koncert za mir.

Pozvao me je režiser Ademir Kenović da napravim ogroman koncert “Jutel za mir”. Bio je to spoj muzike i politike, a sada i Amerikanci žele da snime film o tom koncertu u Sarajevu pred rat.

Tu upoznajem Nenada Čanka koga mi je Jutel dodijelio kao pomoćnika. Dogovorim sve bendove i izvođače, ali počne prolom oblaka. Ne znam šta ću. Prebacujemo sve u Zetru. Napuniše dvoranu, gužva u Sarajevu, došli rudari iz cijele Bosne. Ispred hale 100.000 ljudi.

• Da li si ti znao da će rat?

Nisam znao, jer da jesam, ne bih ostao u Sarajevu da krečim stan. Ostao sam pet-šest mjeseci tokom rata i u jednom trenutku sam izašao iz Sarajeva i dolazio u njega samo zbog tragičnih događaja.

• Da li si imao pritiske?

Ne, ja sam dijete rođeno u centru, bio sam zaslužan za neku istoriju grada i nisam imao problema. Obično kad topovi pjevaju, pametni zaćute i tada se budale pojave, ali ne možeš dići ruku na Andrića, Selimovića, Kusturicu… Ja nisam ta umjetnička veličina, ali ipak sam dao neki pečat gradu. Bilo je žrtava primitivaca i budala, ali sam uspio da se izvučem od toga i odem u Beograd. Na kraju shvatiš da su mnogi znali šta će biti, pa su se spremali za rat. Moji drugovi, muslimani, išli su uoči rata u Makarsku da se spremaju za Zelene beretke i rat.

• Da li ti je Juka Prazina, predratni kriminalac i osnivač paravojnih formacija donosio cigarete?

Pred rat smo Brega i ja otvorili najveću diskoteku u Holidej Inu. Juka Prazina je bio klinac iz kraja koji tada nije bio bitan lik. Voljeli su me u gradu, pa što mi ne bi donosili i cigarete i ostalo?

• Uvijek pitam ljude iz Bosne kako to – kad su sve javne ličnosti bile uz reformiste – da su ipak na kraju pobijedile nacionalne partije i narod izabrao rat?

Nije baš tako narod glasao. U Sarajevu se rađaju ljudi s dozom humora između svjetla i tame. Kad su bili prvi izbori na području starog grada, u kojem su živjeli većinom muslimani, sjedimo u kafani i javljaju da Srbi vode, a tek je bila obrađena jedna opština. Počnu da zezaju Dinu Merlina, a on kaže: “Pa kako da ne vode kad su svi glasači kao Hari Mata Hari.” Dino je bio veliki musliman, a kao Hari nije nikakav. Mi smo svi bili uključeni u reformiste, ali mislim da su dijelom lažirani izbori u nekim gradovima. Reformisti su zasigurno pobijedili u Tuzli, a mislim i da su bili blizu pobjede i u Mostaru i Sarajevu, ali jedna nacionalna stranka je gurala drugu kao što se i danas guraju.

• I ti si opjevan u pjesmama Zabranjenog pušenja.

U dvije pjesme. Jedna je “Kanjon Drine” pred rat, i pjesma sluti da neće biti dobro. Druga pesma je “Tri ratna havera” kada je već izbio rat, i ja, Kiki, krečim stan. Nele se među prvima spakovao i otišao u Beograd. U pjesmi sam prešao granicu: “Pao je u blato i osjetio cijev, vidio je facu bradatu i drsku, vidio je smrt i čuo je riječi — dobro došli u Republiku Srpsku.” Na kraju pjesme odlazim u Kanadu i kažem “Zbogom žohari”.

Ali nisam došao u Kanadu nego u Beograd, u koji su stigli i Bregović i Kusta. Počeli smo da pravimo svoj život. Napravili smo novo Zabranjeno pušenje. Kusta je počeo da snima “Andergraund”, Bregović mu je radio muziku za film. Mijenjali smo se u istim stanovima i svi smo bili podstanari. Tad je i nastao album “Ja nisam odavle”. Sjećam se tog perioda kao dna kulturnog života. Počeli su čudni ljudi da se pojavljuju, šverc ovoga i onoga. Otvorio sam klub “Havana” i tu smo se skupljali Brega i svi ostali. Počeo sam da organizujem koncerte i u SKC-u. A onda je došao veliki koncert Zabranjenog pušenja u Pioniru sa 11.000 ljudi.

Kako su stali a da nije pukla hala?

Niko ne zna kako su stali, povukao sam binu i niko nije bio povrijeđen. Neviđena gužva je bila i na koncertu Pušenja na Tašmajdanu jer su ovi moji pogrešno prodali više karata nego što je smjelo da se proda. Nisam znao šta da radim, pa sam prijavio policiji da je koncert visokog rizika. Oni ne znaju šta treba da urade i ja smišljam kako da iz toga izađem: i jedino je moguće da organizujem moje ljude na ulazu da kada me vide – to je znak da se potuku.

Postavio sam svoje ljude na ulaze i kažem im: “Kad se ja pojavim, vi ćete napraviti tuču na pet ulaza i sklonićete se s vrata.” Onda te niko neće optužiti da si prodao više karata jer se obezbjeđenje sklonilo i ulazi ko god hoće. A policija radi svoj posao jer je koncert visokog rizika.

Kod Slobodana Miloševića je sve funkcionisalo jer on nije ništa tražio, samo da ne sereš po njemu. Nema ni inspekcije, ni poreske kontrole. Uzmi sve pare, samo nemoj pričati protiv nas.

• Jesu li te vrbovali političari?

U vrijeme studentskih demonstracija došli su Čeda Jovanović i njegovi da me pitaju da radim neke koncerte na fakultetima. Na malim barikadama počinje revolucija. Rekao sam im da me ne zanima politika, ali su studenti bili moja publika i pristao sam. Iskreno, nisam bio protiv Miloševića, jedino sam iskreno bio protiv demokrata.

• Zašto?

Demokratska stranka je bila opcija da se skine Milošević, ali ja sam znao ko će doći poslije njega i zato sam bio protiv DS-a. Znao sam da će doći ljudi koji nikada i ništa nisu radili u životu. Nisu ni djevojke imali. Gledao sam DS kao leglo kupleraja, u kome su se ljudi ženili, razvodili, imali ljubavnice.

Tako da je moj jedini politički stav bio da sam protiv Demokratske stranke. Znao sam da će to biti najveća izdaja intelektualnog sloja u Srbiji koji su oni povukli za sobom i prevarili. DS je izdao ideju šetnji iz 1996/97. Nigde znanja ko će voditi državu. Bila je to opšta pljačka i bilo me je stid. Jedino do čega mi je politički stalo bilo je da oni odu s vlasti, a to se i desilo kad je svima postalo jasno da Demokratska stranka tumara u svojim sitnim šićardžijskim interesima i svijet ih je provalio kao neupotrebljivo smeće s kojim se ne može ništa završiti. Kada je Zapad shvatio da su u DS-u idioti kojima je samo do jahti, Sejšela, ličnih interesa, a da ne mogu ništa završiti, stupili su u kontakt s Vučićem. On je imao pametan odgovor i strategiju – idemo do te i te granice. To je bio uslov Zapadu, ja ću ovo do granice do koje Srbija može, a vi onda zauzvrat dajte ovo. Nisam njegov portparol ali sam mu jednom pomogao oko slogana.

• Ti si na neki način vratio Zdravka Čolića posle pauze?

Nisam ni mislio da to radim jer u to vrijeme mi je već pomalo dosadila muzika. Treba napustiti stvari na vrijeme jer glupo je vidjeti fudbalera u četrdeset petoj godini na terenu. Odlučio sam da uplovim u druge vode. Kusturica mi je ponudio da budem direktor njegovih filmova. Ali na nagovor Bregovića krenuo sam da vodim posao oko Čole. I Brega je pomogao. Uradili smo odličnu turneju, vratili smo ljude, uradili smo deset uzastopnih koncerata u Sava centru.

Čola nikad nije mario za pare. U trenutku kada smo krenuli sa saradnjom bio je zadužen. Pitao sam ga: “Čola, koliko si ti najviše zaradio u životu?” On kaže: “100.000 maraka.” Poslije toga je vratio dugove i krenuo naprijed.

• Poslije si došao kod Kusturice.

Bio sam direktor filmova Emira Kusturice, ali pred ovaj posljednji smo se razišli. Mislim da je film naporan i uzima dosta života. To su četiri godine koje stanu u jedan dan. Kusta i dalje snima umjetničke filmove koje radi četiri godine. Njemu je film umjetnost, ali ja ne mogu da provedem četiri godine na jednoj stvari. Mi smo komšije na Mokroj gori. Pravim kuće kao i on. To mi je vid odmora. Ne zanima me više šou biznis, našao sam sebe i smirio se.

• Zanimljivo je da si ti jedan od poslednjih saradnika Džonija Štulića?

Radio sam posljednju turneju Azre. Njihov poslednji koncert je bio u Šibeniku. Džoni je divan čovek. Na toj poslednjoj turneji bio je ufuran u paranoju da ga prati KGB, tako da smo stalno bežali od sovjetske tajne policije.

Odmah posle tog koncerta u Šibeniku otišao je iz zemlje i nastanio se u Holandiji, u Utrehtu. On je jedan od muzičara koji je obilježio moj život. Volio sam da budem menadžer onih muzičara koje sam i privatno slušao. Nikada nisam radio narodnjake. Samo Halida Bešlića u jeku njegovog hita “Neću, neću dijamante”.

• Za tvojim bratom Sašom , koga znamo kao pjevača hita “Na morskome plavom žalu” iz Kusturičinog filma “Sjećaš li se Doli Bel”, je tugovala cijela bivša Jugoslavija.

Bio je dvadeset godina stariji od mene. Rekao sam ti u ovom intervjuu da sam se od odlaska iz Sarajeva samo nekoliko puta vraćao u taj grad, i to zbog nesrećnih okolnosti. A te nesrećne okolnosti su bile vezane za njega, mog brata. Saša je postao popularan zbog filma “Sjećaš li se Doli Bel” i pjesme “Na morskome plavom žalu”, ali malo ljudi zna da je on napisao tu pjesmu. Ja sam tada rekao mom drugu Draganu Jokiću da je potpiše i on prima tantijeme za to, i to je nepravda i ružno jer je to Sašina pjesma. Moj brat je bio vedra i nasmijana osoba, ali desila mu se nevolja sredinom osamdesetih. Doživio je slom koji se ne može lako objasniti. To ga je psihički urušilo i nije bio sposoban da sam živi i funkcioniše. Bio je smješten u Sarajevu jer nije želio da ide iz grada. Mjesec i po dana pred smrt šlogirao se u 69. godini i ja sam išao svakodnevno u posjetu njemu u bolnicu. Išao sam svaki dan sa Mokre gore u Sarajevo. Krenem u podne s Mokre gore, i dođem Saši u posjetu koja je od 14 do 16 časova. On je bio jedini razlog zbog koga sam dolazio u Sarajevo i u tom gradu je sahranjen pored naših oca i majke.

Ta njegova dobrota je ostavila trag i sve novine u cijeloj bivšoj Jugi su objavile vijest da je preminuo. Nije mogao da preživi šlog. Dobio je jaku upalu pluća i samo se ugasio jer tijelo nije moglo da izdrži mjesec dana na infuziji. Samo se smirio i otišao da sa anđelima sreću dijeli. A bio je sasvim suprotan od mene. Nismo ni fizički bili slični.

Kad me neko pita “Kakav je bio čovjek tvoj brat?”, odgovorio bih: “On je na svojim cipelama nosio zvončiće da bi plašio i upozorio mrave da ide i da ih ne bi slučajno zgazio”. Do te mjere je on bio dobar čovek. Nije znao za zlo. I zato je bio toliko omiljen i zato su svi pisali o njegovoj smrti.

Bio je svestran. Bio je talentovan i za muziku i za glumu. Nenametljiv tip. On i ja smo kao anđeo i đavo. Nisam zao, ali njegova dobrota je pobjeđivala moju.

• Kako je došao u film?

Svi smo bili tu, pa i ja sam glumio u filmovima i “Top listi nadrealista”. Svi smo bili ekipa. Moj brat je bio upečatljiva pojava. Glumio je on u nekim slovenačkim i hrvatskim filmovima, ali se zna samo za “Doli Bel”. Film mu je postao profesija koja ga je dijelom i uništila, jer je film Pandorina kutija kada iz bajkovitog života snimanja uđeš u stvarnost. Emotivne ljude to pojede, jer nije film makadam popločan pamukom.