Rijetka srednjovjekovna liturgijsko-ljetopisna knjiga u Zemaljskom muzeju BiH

Izvor: Grad Istočno Sarajevo

U svrhu memorijalizacije i kulture pamćenja, izuzetno značajnih činilaca kada je riječ o zaštiti  kulturno-istorijskog nasljeđa, Grad Istočno Sarajevo započeo je, tokom prošle godine, niz aktivnosti s ciljem očuvanja i promocije istorije srednjovjekovnog perioda. Prepoznajući prioritet sistematizacije i kataloškog pregleda srednjovjekovnih rukopisa, u  okviru svog istraživačkog rada, medievista i doktorant, zaposlena u Gradskoj upravi Istočno Sarajevo, Svjetlana Samardžija, baveći se srednjovjekovnom crkvenom istorijom, naišla je na vrlo važnu Liturgijsku knjigu sa Ljetopisom, poznatu kao Sarandaporski ljetopis.

Liturgijsko-ljetopisna knjiga stara sedam vijekova

Riječ je o Liturgiji – Ljetopisu starom sedam vijekova, koji se od sredine 19. vijeka nalazi u Zemaljskom muzeju BiH.

„O postojanju knjige upoznati smo posredstvom blaženopočivšeg mitropolita Crnogorsko-primorskog Amfilohija, koji je i sam bio veliki ljubitelj istorije i kom je kultura pamćenja bila vrlo važna“, ističe Svjetlana Samardžija, dodavši da je Ljetopis u Zemaljskom muzeju zaveden kao „Liturgija“, a da je poznatiji kao Sarandaporski ljetopis.

Nastao je  u mjestu Kriva Palanka u manastiru Joakima Osogovskog – Sarandaporski manastir, u današnjoj Sjevernoj Makedoniji. Na kraju rukopisa ispisan je Ljetopis koji datira u 16. vijek, napisan staroslovenskim pismom, dok je Liturgija pisana na crkvenoslovenskom jeziku.

O „Liturgiji“ se vrlo malo zna i istina o tome kako je dospjela u Sarajevo još ostaje nepoznanica. Kratka hronika iz 16. vijeka, koja se nalazi u dosijeu Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu pisana je, kako potvrđuje Samardžija, „velikom nepravilnom polovinom“.  Posljednji list ima procjep u sredini, ali može da se pročita i razumije, te se zaključuje da hronološka obavještenja sežu do 1512. godine, a u tekst su umetnute tri hronične bilješke koje sadrže podatke o istoriji manastira Sarandapor.

Prema Svjetlaninim riječima, Liturgija ispisana čitkim crkvenoslovenskim i Ljetopis napisan staroslovenskim jezikom, obloženi su  drvenim koricama kožnog uveza, što potvrđuje zapažanja Ćira Truhelke koji objašnjava da je kraj rukopisa nečitko ispisan. 

Podaci Ljubomira Stojanovića i rukopisna hronika Ćira Truhelke

Srpski istoričar Ljubomir Stojanović skupljao je, za života, podatke o dragocjenim  starim srpskim rukopisima i u svom djelu „Stari srpski rodoslovi i ljetopisi“ 1927. godine spomenuo i Sarandaporski ljetopis. Kasniji su prenosi „Sarandaporskog ljetopisa“, kako istoričari tvrde, ostali bez zaključka njegovog prvog izdavača Ćira Truhelke, koju je on nazvao „Rukopisna hronika iz početka 16. vijeka“. „Možda možemo iz toga, što u hronici, koja inače samo najvažnija historička fakta nabraja, u dva slučaja spominje i jedno nevažno mjesto naslutiti da je pisac baš ondje živio. To je mjesto manastir Sarandapor“, zapisuje Ćiro Truhelka.

U svojoj „Rukopisnoj hronici iz početka 16. vijeka“, Truhelka bilježi da je Liturgija pisana na hartiji lijepim pismom. „Naš zemaljski muzej posjeduje stari rukopis, tzv. Liturgiju, a na kraju iste knjige privezana su dva poglavlja“, navodi se u rukopisu, a Truhelka zapisuje da pisca  kroz tekst nigdje nije mogao da prepozna i da je knjigu darovao skopljanski mitropolit Teofan Gerasimu, igumanu uvačkog manastira, 1690. godine.

„U našoj hronici, koja je osim zadnje strane, na kojoj je oderano pola lista, tako, da se samo prva četvrtina od završnih 20 redaka sačuvala, opisuju se događaji do 1510. godine, dakle ona je u to doba ili godinu, dvije li kašnje napisana“, zabilježio je  Truhelka, objasnivši da se u hronici u kojoj su sadržane najvažnije „historičke fakte“, u dva slučaja spominje manastir Sarandapor, te da se, kako je naveo, može naslutiti da je pisac tu živio.

„To je mjesto manastir Sarandapor, koji je u godini 1463. car Mehmed obiđe, i u kom je god 1489. umro iguman Arsenije“, navodi Truhelka.

Narodno predanje

U narodnim predanjima spominje se da su mošti Svetog Joakima Osogovskog „zapanjile“ veliku osmansku vojsku, kada su vojska i veliki vezir u jednom od pohoda otuđili Svete mošti iz manastira i tom prilikom  zanijemili. Kako je zapisano u predanjima, Sultan u Carigradu, nakon što ga veliki vezir obavijesti o događaju, zaštiti manastir svojom carskom insignijom, koja se još uvijek nalazi iznad vrata manastira, dok se na Aja Sofiji nalazi ista takva insignija.

O manastiru Sarandaporu pisano je u Šafarikovim srpskim ljetopisima i navedeno da je bio posvećen „svetomu otcu Joakimu“, a da je jedan dio sazidao kralj Milutin.

Mitropolija Crnogorsko-primorska upoznata sa ljetopisom

Milena Martinović, konzervator savjetnik u cetinjskom Narodnom muzeju i vrstan poznavalac cetinjskog ljetopisa,  objašnjava da je i bugarska naučna javnost upoznata sa starim rukopisom i da ga pominju u više knjiga i tekstova. Martinović, u okviru Međunarodnog naučnog skupa o Crnojevićima i vezirima Bušatlijama, organizovanog 2017. godine pod pokrovitenjstvom Mitropolije Crnogorsko-primorske, spominje Sarandaporski ljetopis, te  ističe značaj njegove digitalizacije za razumijevanje posebne grupe Stojanovićevih ljetopisa u koje spadaju kijevski i cetinjski ljetopisi. Interesantna odlika po kojoj se, kako dodaje Martinović, hronika razlikuje od danas poznatih djela istog žanra, jesu dodate pripovijetke o preobraćanju Bugara i Rusa.

Grad Istočno Sarajevo spreman da pomogne proces konzervacije i digitalizacije ljetopisa

Grad Istočno Sarajevo, svjestan značaja ovog važnog istorijskog djela, kako za lingviste i za istorijsku nauku, tako i za očuvanje kulturno-istorijskog nasljeđa naše zemlje, spreman je da pomogne proces digitalizacije i konzervacije Sarandoporskog ljetopisa.

Grad Istočno Sarajevo upoznat je sa radom Biblioteke Zemaljskog muzeja u Sarajevu, požrtvovanosti  konzervatora i bibliotekara koji predano rade na očuvanju istorijske građe i istorijskih izvora, te se nadamo da ćemo naići na razumijevanje nadležnih i ovaj važan dokument zajedno sačuvati od zaborava.