Endži Nikolska: “Krik” je vapaj onih koji vrište u sebi

Izvor: Filter

Mlada glumica iz Skoplja i reditelj monodrame “Krik”, Endži Nikolska, izvela je ovu monodramu na ovogodišnjem 27. Međunarodnom festivali malih scena i monodrame u Istočnom Sarajevu. Ona poručuje da je “Krik” vapaj onih koji vrište u sebi, koji nas zovu ali se pravimo da ih ne čujemo.

Ovo je predstava o seksualnom uznemiravanju i silovanju. Veliki broj žena, djevojaka, djevojčica gotovo svakodnevno doživi neki vid seksualnog zlostavljanja, uznemiravanja. Policija, vlast, društvo svjesno zatvaraju oči pred tim. Ova predstava je istina, ove činjenice su stvarne, brojke su stvarne.

U ovoj predstavi, na žalost, ništa nije izvikano, ništa nije prenaglašeno, silovito. Ovdje je prikazana gola istina.

Monodrama „Krik“ je nastala kao autorski projekt, diplomska predstava, Endži Nikolske na osnovu tekstova Franka Rame, Ane Isaković i Minje Bogovac.

Autorka navodi kako je ovo igra u vezi jednog stanja. Unutrašnjeg. Stanje svijesti u ovom vremenu kulture nasilja i koje svjesno ne progovara.

Intervju vodila Biljana Semiz

Zbog čega Vrištiš? Zbog čega Krik?

Za svu nepravdu u našem društvu.

Odabrali ste temu seksualno uznemiravanje i nasilje. Zašto baš ova tema?

Zato što mislim da se o ovoj temi malo priča, govori. Preko ove predstave sam htjela da dam glas onima koji vrište, ali u sebi.

Jako teška tema, pogotovo za diplomski rad.

Da, ispalo je ovako. Proces je bio dosta drukčiji od ostalih ispita. Ovdje nije bilo gotovog teksta, dosta sam istraživala nekih mjesec i po. Sve je počelo od onoga što se često događa u Makedoniji, ali i na Balkanu. Mnogo je ljudi koji vrište. Htjela sam da ukažem na to da mi umjetnici moramo da se bavimo ovakvim temama. Trebamo srušiti neke tabu teme, odnosno da pričamo o stvarima koje nas stvarno dodiruju, koje stvarno bole. Treba o tom da pričamo da se ne dogodi opet.

U posljednje vrijeme u javnosti se dosta govori o ovoj vrsti nasilja? Dosta afera je isplivalo na površinu.

U Makedoniji je postojala Javna soba, internet grupa za muškarce gdje su slali fotografije djevojčica, djevojaka, žena. Objavljivali su njihove brojeve, prijeti im se. One to ne prijavljuju jer se suočavaju sa sistemom i policijom koji ne rade svoj posao. Dogodi se dvostruka žrtva, dožive nasilje a pritom ostaju same, bez pomoći. Mi glumci, umjetnici, trebamo se baviti ovakvim temama jer pozorište je upravo to, dajemo glas onima koji zovu. U ovoj predstavi ništa nije izvikano, prenaglašeno, silovito.

Samo ste pokazali ono što se gura pod tepih.

Da, kako smo navikli.

Tokom predstave kada se mijenjaju scene, vi stalno naglašavate, ovo je predstava, ovo je kabare.

Da, ovo je igra, predstava, kabare. To je prelaz iz jedne u drugu priču, a u stvari smo to mi, naša svakodnevica. To se stalno događa, danju, noću.

Gdje ste našli izvore za tekst?

Nešto iz dramskih tekstova, Frank Rama, arhivski materijali iz novina, komentari sa socijalnih mreža. U ovoj predstavi nema ničega što nije istinita činjenica. Na žalost, sve brojke su istinite.

Dok sam radila bila sam svjesna da živimo u vremenu gdje vlada kultura nasilja, ali nisam bila svjesna o ovako velikom briju žrtava.

Koliko dugo se izvodi predstava?

Premijera je bila 21. juna 2021. godine, od tada se redovno izvodi u različitim alternativnim prostorima i festivalima po Makedoniji, Festivalu monodrame u Bitoli i Novom Sadu.

Kakve su reakcije publike na predstavu?

Reakcije su poznate, podrazumijevaju da se kaže na glas ono što se dešava oko nas.

Reakcija vlasti ili je reakcija izostala?

U potpunosti je izostala.