Wed. Dec 2, 2020
ћирилица /latinica

Dejton zapečatio sve mirovne planove

Izvor: Glas Srpske/D.Momić

“Evropa nije na vrijeme shvatila da Jugoslavije nema, ali je prerano priznala Hrvatsku, Sloveniju i BiH”.

Ove riječi bivšeg šefa britanske diplomatije i predsjedavajućeg prve Mirovne konferencije za Jugoslaviju lorda Pitera Karingtona, izrečene post festum godinama nakon tragičnog sukoba naroda na prostoru bivše SFRJ, na pravi način pokazuju ko nosi veliki dio odgovornosti za krvavi raspad bivše zajedničke države. Direktno priznanje lorda Karingtona da je Evropa bila kratkovida, kao i njegova izjava da “ne misli da je Slobodan Milošević više ratni zločinac od hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je protjerao 200.000 Srba iz Krajine, ali da se zbog toga niko nije uzbudio” bacaju potpuno drugo svjetlo na kreiranu i nametnutu sliku o Srbima kao “lošim momcima” i jedinima odgovornim za sve što se početkom devedesetih desilo na prostoru koji se danas slatkorječivo naziva “zapadni Balkan”.

U prilog tome ide i činjenica da je od pet međunarodnih mirovnih planova za rješenje krize, (ne računajući Beogradski sporazum iz avgusta 1991. godine), prvo u Jugoslaviji, a potom u BiH, srpska strana odbacila samo jedan – Vens-Ovenov plan iz 1993. godine.

Profesor ustavnog prava Radomir Lukić koji je učestvovao na svim međunarodnim mirovnim konferencijama, od Karingtonove koja je sa radom započela u jesen 1991., pa do Dejtonskog mirovnog sporazuma, otišao je u Hag u oktobru 1991. godine kao predstavnik Srba na prijedlog srpskih članova Predsjedništva BiH. Tamo je počela sa radom Karingtonova, odnosno Mirovna konferencija o Jugoslaviji.

– Pored mene, u radu konferencije su učestvovali Kasim Trnka u ime Muslimana i Hrvat Vladimir Prlin. Cilj te konferencije je bio da se nađe način za opstanak Jugoslavije, pošto organi SFRJ to nisu mogli zbog bojkota Slovenaca i Hrvata i dijela Muslimana iz BiH. To je bio plan, ali vrlo brzo je došlo do nenadanog obrta, kada je Karington predložio da bude obrazovana arbitražna komisija koja će odgovoriti na ključna pitanja. Ta komisija je formirana od predstavnika pet Ustavnih sudova evropskih zemalja, a na njenom čelu je bio Francuz Rolan Badinter – prisjeća se profesor Lukić.

Arbitraža

Prema njegovim riječima, to je bilo solomonsko rješenje, jer lord Karington i učesnici Mirovne konferencije nisu mogli da nađu pravnu formulu kojom su trebali da podlegnu pritisku Njemačke i priznaju Sloveniju i Hrvatsku, jer to de jure nije bilo moguće.

– Zbog toga su predložili arbitražu, odnosno formiranje Badinterove komisije, a potpuno sam ubijeđen da su znali kakvi će biti njeni stavovi. Razmotavanje klupka na loše počelo je upravo od mišljenja broj jedan te komisije u kojem je konstatovala da Jugoslavija umire, koristeći izraz da je na djelu disolucija, odnosno nestajanje i rastakanje, jer voljom njenih republika ne može više da postoji. Dakle, Badinterova komisija je “presudila” da Jugoslavija umire, iako je de jure mogla da konstatuje samo da dvije federalne jedinice Slovenija i Hrvatska pokušavaju da izvrše nezakonitu i jednostranu secesiju – objašnjava profesor Lukić.

Šibica kojom je zapaljen požar u BiH bio je stav Badinterove komisije da državljani BiH imaju pravo da odluče o budućnosti BiH, što je bilo protivno i Ustavu SR BiH i Ustavu SFRJ. Poslije referenduma održanog 29. februara i 1. marta 1992. godine koji nema legitimitet zato što na njega nije izašla, a kamoli glasala za nezavisnost, većina Srba iz BiH postalo je jasno da od očuvanja Jugoslavije neće biti ništa. Tada je upravo na prijedlog profesora Lukića i još nekolicine ljudi, organizovana podgrupa Mirovne konferencije za Jugoslaviju zadužena samo za BiH.

– Na njeno čelo je stavljen portugalski diplomata Žoze Kutiljero koji je vrlo brzo uspio da snimi i razumije situaciju i u skladu s tim predložio je organizaciju BiH sa tri političko-teritorijalne jedinice u kojima bi većinu činio po jedan od konstitutivnih naroda. Pregovori su počeli, stigao je i dokument o razgraničenju nadležnosti, a potom i prednacrt teritorijalne podjele. Kutiljerov rad je bio dobronamjeran, a prekinut je tako što su Amerikanci u jednom trenutku ohrabrili Izetbegovića da izađe iz pregovora i povuče paraf sa sporazuma potpisanog u Lisabonu o toj trodjelnoj podjeli. Kasnije je i priznao da ga je ohrabrio tadašnji američki ambasador Voren Cimerman – kaže Lukić.

Poslije Izetbegovićevog povlačenja potpisa sa Kutiljerovog plana i njegove čuvene izjave da će “žrtvovati mir za nezavisnu BiH” rasplamsali su se sukobi, a mirovni pregovori potisnuti su u drugi plan do proljeća 1993. godine.

– Bivši američki državni sekretar Sajrus Vens i bivši šef britanske diplomatije lord Dejvid Oven predložili su plan koji je podrazumijevao podjelu BiH na deset kantona sa jasnom predstavom o tome koji narod čini većinu u svakom od kantona, kao i prilično preciznu podjelu nadležnosti. Prvo Hrvati nisu htjeli da prihvate plan, a onda ih je Tuđman prinudio da to prihvate, iako su bili protiv, jer su imali svoju Herceg-Bosnu koje nisu željeli da se odreknu. U toj igri živaca, jer je bilo važno ko će reći NE, Hrvati su bili ubijeđeni da ćemo mi Srbi reći NE planu, a da će oni pristati i tako biti oslobođeni krivice za propast plana, a pri tome će zadržati Herceg-Bosnu. Na kraju je i bilo tako da mi nismo mogli da prihvatimo plan, jer je bilo neprihvatljivo da se ono što smo stvorili rastopi na tri-četiri kantona i nestane – kaže Lukić.

Uloga Miloševića

On tvrdi da je Milošević činio sve da taj plan bude prihvaćen, jer će u suprotnom nastupiti teške posljedice i po SRJ i po Srbe u BiH.

– Međutim, mi smo bili odlučni da ne prihvatimo nešto što je bilo protiv naših istorijskih, životnih i nacionalnih interesa. To je bila najhrabrija odluka Narodne skupštine Republike Srpske – kaže Lukić.

Poslije kraha Vens-Ovenovog plana početkom maja 1993. godine, američki diplomata se povukao iz pregovora, a zamijenio ga je švedski diplomata Torvald Stoltenberg. On je sa lordom Ovenom poslije dva mjeseca na sto stavio mirovni plan prema kojem je BiH trebala da bude konfederalna unija tri nacionalne republike, ali to nisu htjeli da prihvate Muslimani koji su se tada već nazivali Bošnjacima i građanski rat je nastavljen punom žestinom.

Posljednji neuspio mirovni plan je bio plan Kontakt grupe koji, kako kaže profesor Lukić, u stvari nije bio konkretan plan, već dokument sa deset načela koja su utvrđena u dva navrata u Ženevi.

– Ta načela su bila osnov na kome je kasnije nastao Dejtonski mirovni sporazum – zaključuje profesor Lukić.

Poslanik SDS-a u Skupštini SR BiH, a potom i prvog saziva Narodne skupštine RS Slobodan Bijelić kaže da su Srbi u nekom romantičarskom zanosu ušli u Skupštinu SR BiH s uvjerenjem da će zajedno sa druga dva naroda učestvovati u demokratskoj transformaciji BiH.

– Međutim, vrijeme je ubrzo pokazalo da stvari ne stoje tako. Određene sile, prije svega njemački kancelar Helmut Kol i šef njemačke diplomatije Hans Ditrih Genšer pod patronatom Vatikana vrlo brzo su priznale nezakonitu i jednostranu secesiju većinski katoličkih jugoslovenskih republika Slovenije i Hrvatske. Poslije toga u BiH je počelo da ključa i ne vjerujem da bi bilo kakva pamet uspjela da spriječi putanju tog broda – uvjeren je Bijelić.

Ili suverena BiH ili rat

On se prisjeća da su uporedo sa prvom mirovnom konferencijom počeli otvoreni verbalni sukobi u Skupštini SR BiH, gdje su Hrvati nastupali sa svojih pozicija, a Bošnjaci potezali nategnute i frizirane kvaziistorijske teze.

– Sjećam se da sam ja kao Dubičanin i dijete Potkozarja počeo da diskutujem o stradanju Srba i da govorim o onome o čemu se ćutalo od 1945. godine. Koliko su poštovanje prema tome pokazivali poslanici druge dvije strane, najbolje pokazuje to što su lupali šakama od sto i stvarali buku kada sam govorio o Jasenovcu i Donjoj Gradini – kaže Bijelić.

Prema njegovim riječima, Glavni odbor SDA u junu 1991. godine u Domu milicije u Sarajevu zaključio je “ili suverena i nezavisna BiH ili rat”, što je, kako kaže, krunski dokaz ko je u tom periodu kao opciju uključivao ratne sukobe i stradanja. Kada je riječ o mirovnim planovima, on se najbolje sjeća pritisaka Slobodana Miloševića i rukovodstva Srbije na poslanike Narodne skupštine RS da prihvate Vens-Ovenom plan.

– Taj pritisak je bio izuzetno jak. Nakon svake sesije, Momčilo Krajišnik je davao pauzu i oni su odlazili u depadans hotela “Rajska dolina”. Tu su bili Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić, Momir Bulatović, Konstantin Micotakis, Nikola Šainović, mitropolit dabrobosanski Nikolaj, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Radomir Lukić. Ti razgovori su bili veoma neprijatni po naše rukovodstvo – kaže Bijelić.

On kaže da je na sastanke ulazio Simo Drljača koji je glumio obezbjeđenje, a imao je diktafon u džepu.

– Poslije mi je rekao da je zakopao taj diktafon, a znamo da su ga u prvim poslijeratnim godinama brutalno ubili pripadnici SFOR-a. Nije mi rekao šta je sve snimio tim diktafonom, ali jeste da je Milošević otvoreno prijetio našem rukovodstvu. Međutim, uprkos tim pritiscima, mi smo bili spremni, jer kada živite pod neprekidnim pritiscima iz Srbije, Evrope, Amerike, vi se pretvorite u gonjenu zvijer. Vama se dodatno razviju i izoštre čula i nagon za samoodržanjem i to je u suštini razlog zbog koga su poslanici odbili Vens-Ovenov plan. Po završetku te sjednice, Milošević je izašao kroz kuhinju sa svojom svitom, a kada je dolazio dočekala je počasna garda mladih srpskih vojnika – prisjeća se Bijelić.

Ne bi bilo Srpske

Indirektni učesnik pokušaja da se očuva mir u BiH bio je i politikolog i aktuelni savjetnik predsjednika Narodne skupštine RS Radomir Nešković. On kaže da je sve vrijeme bio uz Radovana Karadžića i učestvovao u razgovorima o prihvatanju i odbijanju mirovnih planova. Nešković kaže da niko danas ne može da odgovori na pitanje da li bi bio sačuvan mir u BiH da je prihvaćen Kutiljerov plan, ali tvrdi da se bez ikakve zadrške može reći da Republike Srpske ne bi bilo da je prihvaćen Vens-Ovenov plan.

– Taj plan je važan zbog toga što je rukovodstvo Srba u BiH, uvažavajući stav Badinterove komisije da je Jugoslavija u disoluciji i da se ne može sačuvati, donijelo vrlo hrabru odluku da se napusti koncept očuvanja Jugoslavije i da se prihvati nezavisna BiH, ali pod uslovom da unutar nje Srbi imaju svoj državotvorni entitet. Šta bi se kasnije desilo da Izetbegović nije odbio taj plan, mi ne možemo znati, jer taj plan nikada nije zaživio u praksi. On je bio nedovršen, jer nisu bila riješena neka pitanja, ali je u načelu bio dobar – kaže Nešković.

Govoreći o svim mirovnim planovima, Nešković objašnjava da je Kutiljerov plan vukao prema federalnoj državi, Vens-Ovenov prema državi regija u kojoj ne bi bilo ni obrisa Republike Srpske, a Oven-Stoltenbergov ka konfederalnoj BiH. On kaže da je jako značajno to što su predstavnici sva tri naroda u mirovnim pregovorima od početka prihvatani kao državotvorni subjekti.

– Prihvatanje rukovodstva Republike Srpske kao ravnopravne strane u pregovorima o Kutiljerovom planu na početku 1992. godine već je bio znak njenog de fakto priznavanja i to je jako bitna činjenica. Dejtonski mirovni sporazum je sublimacija svih tih mirovnih planova. Iz svakog plana je uzimano ono što je smatrano za dobro i o čemu je postizan dogovor, pa je to ugrađivano u sljedeći plan, pa onda najbolje iz tog plana u sljedeći i tako se došlo do Dejtonskog sporazum. Dejton je kompromisna sinteza pregovaračkog procesa koji je trajao od 1992. do 1995. godine – zaključuje Nešković.

9. januar

Profesor Radomir Lukić kaže da su Srbi u BiH bili primorani da insistiraju na poštovanju odredbi Ustava SRBiH koje predviđaju formiranje Vijeća za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa tri naroda.

– S obzirom  na to da oni to nisu htjeli, već da donose odluke svojom većinom, a da od Srba prave političku i pravnu manjinu, mi smo donijeli Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH. To je bio korak kojim smo htjeli strani faktor da upozorimo da ne priznaje BiH bez prethodnog dogovora o unutrašnjoj organizaciji. Odgovorno tvrdim da mi tog 9. januara 1992. godine nismo vjerovali da će Republika Srpska biti stvarnost. Smatrali smo da će to samo da uozbilji strance i natjera ih da ozbiljno sjednu i nastave razgovore o Kutiljerovom prijedlogu – kaže Lukić.

Stvarno stanje

Beogradski sporazum iz ljeta 1991. godine koji je Slobodan Milošević potpisao sa Muhamedom Filipovićem bio je pokušaj da se BiH zadrži u zajedničkoj državi. Miloševiću je prijala svaka mirovna inicijativa, jer je Srbiji očajno trebalo da bude faktor mira, ali uprkos tome što su se u Srbiji nadali da će to dati rezultat, Srbima u BiH koji su poznavali pravo stanje stvari, bilo je jasno da od tog sporazuma nema ništa.

Filter 2019