Thu. Oct 29, 2020
ћирилица /latinica

PRIČA SA GRBAVICE: Koraci mrtvih drugova

AUTOR: Sonja Lakić/ „Ognjišta“, broj 10, Pale januar 1994. IZVOR: Srbi u BiH

Sarajevsko naselje Grbavica mjesto je gde bi se filozofi, kada bi ih ovde bilo, pitali — umire li čovjek samo jedanput ili svakog dana. Smrt je na Grbavici kao padanje kiše: svakodnevna, prirodna, čujna.

Poginuti, obična je stvar, o tome se ne razmišlja. Grbavica — ravnoteža između smrti i života, ravnoteža između nade i beznađa. Grbavičani odgovor traže očiju uprtih u nebo: improvizovana crkva u prostorijama nekadašnje mjesne zajednice, služba božija, miris tamjana, svijeće samo za njemačke marke.

Pa opet, Grbavica se voli, nježno i sjetno, kao što čovjek voli sve što je iznemoglo, sve na čijem se licu još prepoznaju tragovi sjaja, davnih dana. Na grbavičkim razvalinama, zgarištima i blatnim stazama, što između zgrada krivudaju, čovjeku se ponekad učini da ulazi u neku drugu stvarnost. Tada vidim puteve na kojima sjenke izbegavaju oko muslimanskih snajperista s one strane grada. Vidim staze kojima, ne ostavljaju trag čizama u blatu, lakim korakom prolaze moji mrtvi drugovi.

Braneći Grbavicu, nestali su u blatu između razrušenih zgrada bezbrojni snovi njenih žitelja kao krhotine bivšeg življenja, u odlomcima samo, prepričavaju se događaji iz dvije minule ratne godine.

Stigla je Olja

Olja, Olja, Oljaaaa!!! — odzvanja svake noći sa poslednjeg sprata ruševnog solitera u grbavičkoj Ulici Rave Janković. Između detonacija granata, između unakrsne snajperske vatre, okrenut licem prema Čengić — vili, stoji srpski borac Zoran i snagom očajnika doziva svoju dragu na muslimanskoj obali Miljacke.

Oteti krik stapa se sa eksplozijom granata upućenih iz muslimanskog dela Sarajeva. Mrak na obje strane, besanica nad umirućim naseljima.

Duže od svake paljbe, do duboko u noć, čuje se samo — Olja, Oljaa, Oljaaa!!!

Iako sviklim na sve, Grbavičanima se od jecaja neumrle ljubavi ledi krv u žilama. Jedne takve noći teta Luca sa petog sprata, tješeći dječaka, dugo je pričala da vrijeme liječi rane, i da će ljubavne najlakše zacijeliti.

„Ne valja, sinko, za živim plakati pored tolikih mrtvih“, govori mu teta Luca. A Zoranu je, kaže, zaborav isto što i smrt.

„Ima li, majko, načina da izdržim ovu bol“ — šaputao je praznom okviru vrata kroz koja je teta Luca odavno otišla.

Mnogo večeri kasnije, nad Grbavicom se ponovo začuo, izmenjen, Zoranov glas:

„Stigla je Olja“!

Sa suprotnog solitera, muslimanski snajperista s olakšanjem je uzviknuo:

„Hvala bogu“!

Priča o Ivaninoj biblioteci

A, ujutro, kada svane, na ovo isto mjesto, ispunjen strahom, stepenicu po stepenicu, uspinjaće se Goran. Da bar za trenutak, da još jednom, možda posljednji put, ugleda svoje roditelje. Kroz dvogled on svako jutro posmatra prozore svoga bivšeg stana na drugoj strani Miljacke, gdje su mu ostali otac i majka. Dijeli ih jedva dvije stotine metara.

Ponekad, zimi, obamre od hladnoće, ali čežnja za roditeljima je jača i on čeka, ponekad do prvog sutona. Akobogda, danas će ugledati siluete i oca i majke. Ili će mu se opet učiniti.

I dok Goran čeka da ugleda svoje roditelje, sedmogodišnja Ivana vozi bicikl praveći krugove, iza zgrade, nakraj parkinga, što ga samo tri metra’ iza zida zgrade deli od snajperskog oka sa druge strane. Uzalud mama Boba i tata Davor upozoravaju na opasnost, uzalud govore da će, ako samo za nekoliko centimetara izgubi kontrolu, izletjeti pravo na snajper.

„Znam“, veli djevojčica, „smijem voziti metar u širinu, onda zaokrenem, i onda još tri metra u dužinu. I tako ponovo“. Boba i Davor htjeli su prošlog ljeta da je ostave kod babe i dede na Sokocu, ali Ivana je bila jača.

„Hoću da idem u školu na Grbavici. Znam da je tamo rat, da ću se voziti ukrug i gledati televiziju na akumulator, ali gdje su mi tata i mama, hoću da budem i ja.“

A kada su počele kiše i prvi časovi u školi, nije se mogla više igrati na parkingu. Ivana je tada sa djecom skupljala knjige po napuštenim stanovima i u jednom od njih, u Ulici Rave Janković napravila biblioteku:

„Kakva je to škola, kada nema svoju biblioteku“, kaže Ivana.

Slova u vazduhu

Kroz otvor na bunkeru, svega pedeset metara od prvih muslimanskih linija. Leposava razgovara sa mužem koji je ostao s druge strane iste ulice, na muslimanskoj strani. Samo pedeset metara jedno od drugog. Ali ovo je granica čija se stvarna udaljenost meri jedinicama koje razumu izmiču.

Sina su joj muslimani ubili na prvim, martovskim barikadama, a u junu pretprošle godine otišla je po hljeb na Grbavicu. Zakoračila je na srpsku teritoriju nekoliko minuta prije nego što je granica zatvorena.

Oblikujući u zraku slovo po slovo, prstima, pita ga da li je dobio pakete. Klima glavom, odmiče se za tren od prozora i pokazuje jednu praznu kartonsku kutiju.

Ljeposava podiže dva prsta. On odmahuje glavom. Ne, drugi paket nije dobio.

Pokušavali su srpski borci da ga prebace na Grbavicu, ali njegove bolesne noge nisu izdržale. Nekada ih je na ovom istom mjestu sa muslimanske na srpsku stranu po dvadesetoro prelazilo, za jednu noć. Njega niko nije poveo. Koferi su im bili važniji.

A na Badnji dan poginuo je devetnaestogodišnji Arkan. Pred majčinim očima. Posljednje riječi bile su mu:

„Ne dam Grbavicu“!

Ali, Arkan je priča za sebe.

Filter 2019