Wed. Sep 23, 2020
ћирилица /latinica

Dnevnik jednog golgetera: Igor Radovanović okačio kopačke “o klin”

Autor: Stefan Papaz

Napadač brojnih premijerligaških klubova Igor Radovanović odlučio je da na kraju sezone 2018/19. završi igračku karijeru. Na prvoj domaćoj utakmici poslije pandemije koronavirusa Igor Radovanović i dugogodišnji kapiten Slavije Bojan Regoje dobili su uramljene dresove sa svojim brojevima. U razgovoru za Sport1 Radovanović nam govori o odluci da završi karijeru, fudbalskim počecima, ali i svom životnom putu.

Igor Radovanović i Bojan Regoje

Imali ste 34 godine kada ste rekli “dosta je”. Kako ste shvatili da je baš tada vrijeme za kraj karijere?

  • Poslije sezone kada se ostalo u Prvoj ligi na jedvite jade, imao sam neke razgovore sa ljudima u klubu, koji su bili stvarno korektni. Odlučio sam da više nigdje neću ići definitivno, eto jedino možda bih fizički mogao pomoći još malo Slaviji. Ja sam im tada rekao kakva je situacija, da imam privatni biznis, da mi je to glavni izvor prihoda i da bih možda mogao 2-3 puta trenirati, igrati utakmicu. Ispalo je da to nije to, razišli smo se u ljubavi i tako sam završio karijeru. Stvarno nisam imao ambicije da idem negdje drugo i možda je i najbolje bilo što sam u 34. godini prekinuo karijeru i posvetio se svome poslu.

Kako ste se počeli baviti fudbalom?

  • Prvi sport kojim sam se ja bavio je košarka. Bilo je to na Ilidži, u ratu, Osnovna škola “Branko Radičević”. Nakon toga smo se iselili, roditelji su otišli u porodičnu kuću u Grlicu (naseljeno mjesto u sadašnjem Istočnom Sarajevu, op. a). Tako sam i ja prvih nekoliko treninga fudbala imao u Famosu iz Vojkovića. Poslije mjesec sam došao u Slaviju, ne znam ni koliko sam imao godina, pjetlić, pretpjetlić, to je neka ‘97-’98. godina. S obzirom na to da košarka nije postojala, počeo sam trenirati fudbal. Da je bila košarka, vjerovatno bih to i trenirao. Prvi trener mi je bio Mladen Maksimović Mačak, pokazalo se da imam talenta, bio sam radan, bilježili su se dobri rezultat i tako sam ja kao neki kadet prebačen u seniore kod tadašnjeg trenera Srboljuba Markuševića. Bio sam kratko između toga u Školi fudbala Bubamara kod Paje Pašića. Mislim da sam, kada bismo sabrali sve zvanične utakmice u omladinskom pogonu i kasnije seniorima, fudbaler sa najviše golova za Slaviju u istoriji. Ne vjerujem da je neko dao više. Prekomandovan sam u prvi tim kao mlad, uporedo sam igrao za seniore i kadete, poslije juniore. Bilo mi je zadovoljstvo da treniram za seniore, a igram za kadete i juniore. Bio sam baš mlad tako da sam u prve dvije sezone odigrao možda petnaestak utakmica sve ukupno za seniore.

Sjećate li se debija za seniorski tim?

  • Debitovao sam protiv Mladosti iz Gacka. Trener je bio Srboljub Markušević. Koliko se sjećam, on je bio doveden da se odigra onaj dvomeč Kupa Bosne i Hercegovine protiv Željezničara i nakon ispadanja je ostao. On me uveo u igru kada je počela Prva liga u nekoj 60. minuti. To je bio možda mart 2002. godine. Tada sam imao 16,5 godina, a debitovao sam u zvaničnoj utakmici. Imao sam prije toga nekih prijateljskih utakmica, sjećam se da smo bili u Bileći, pa onda otišli u Bar na pripreme.

Kako je bilo igrati tada za seniore Slavije, koja je bila u fudbalskom uzletu?

  • Bilo je lijepo. Prvi put dobijaš novac da radiš ono što voliš. Do tada treniraš onako na svoju volju, roditelji ti kupuju kopačke, daju ti neki džeparac kada ideš na utakmice. Onda dođeš sa 16.5 godina da si plaćen za to što radiš?
Igor Radovanović – FK Slavija-FK Zvijezda

Kakva Vas sjećanja vežu za taj period u Slaviji?

  • Klub je krenuo uzlaznom putanjom. Bilo je i nekih malo većih mogućnosti, veće ljubavi prema klubu. Ljudi koji su tada vodili klub su se trudili, da li je to iz nekog inata ili nečega drugog, ali gradio se zdrav kolektiv. Prodefilovao je veliki broj igrača kako odavde, tako i sa strane. Bilo se super razvijati u igrača u takvoj sredini, Dragan Radović, Zoran Erbez, Milomir Šešlija, Milomir Odović, svi su dosta utjecali na mene kao treneri u tom periodu prije nego ću prvi put otići u inostranstvo. Sa Odovićem smo ušli u Premijer ligu, sa njim sam odigrao dvije kompletne premijerligaške sezone i to možda kao najmlađi. Tada sam zabilježio i dva nastupa za U21 reprezentaciju BIH.

Vaš prvi odlazak u inostranstvo bio je u rumunski Pandurii. Kakvo je to bilo iskustvo?

2007. godina. Bilo je nekih kontakata i prije u saradnji sa nekim menadžerima. Ovaj kontakt je bio sasvim slučajno. Uradio sam neki video sa highlightisima, jedan menadžer mi se javio i ispala je varijanta. Klub je tada igrao Prvu ligu, a Rumunija je tada bila sedma liga u Evropi, imali su baš dobar koeficijent. Bilo je jako dobrih igrača. Trebao sam ići na probu, a tada je za Pandure branio reprezentativni golman Adnan Gušo. I kada je on krenuo za Rumuniju, krenuo sam i ja sa njim. Obavio sam dva treninga, potpisao ugovor i zadržao se sezonu. U prvoj polusezoni sam zabilježio 4-5 nastupa, klub je bio za rumunske uslove mali, tako da su mi davali šansu postepeno. Imali su plan da me pošalju u drugu ligu Rumunije na pozajmicu, međutim tu se nešto iskomplikovalo i ja sam vidio da u drugoj sezoni neću imati puno prilike za igru i da ne bih bio u prvom planu, a meni je tada sa 21-22 godine bilo najbitnije da igram. Tako sam ja pokušao na sve načine da izdejstvujem raskid ugovora iako su Rumuni stvarno sve uredno plaćali i obeštećenje Slaviji su platili. Ja sam vidio da ću biti rezervista, nisam želio na posudbu u neke nove opcije u drugoj ligi i htio sam na bilo kakav način da se vratim negdje ili u Bosnu i Hercegovinu ili da raskinem.

Potom ponovo slijedi povratak u Slaviju, pa novi inostrani izlet u Belgiju?

Na kraju sam uspio izdejstvovati da raskinem i vratim se u Slaviju. U Slaviji je tada trener bio Dušan Jevrić. Bio sam pola godine, međutim tada nisam potpisao neki ugovor da me veže tu. Odigrao sam polusezonu i ispala mi je varijanta da idem u Belgiju. To je bila druga liga Belgije, Tienen. Mali klub, ali sa finansijske strane jako korektni, i otišao sam na pola godine tamo. Poslije pola godine sam morao otići jer oni nisu imali da plate 75.000 eura minimalac za igrača van Evropske unije. Igrao sam do tada na neki amaterski ugovor koji je odgovarao njima i mogu reći da sam zaradio više nego što bih u Bosni zaradio za čitavu sezonu.

Zatim slijedi povratak u Željezničar, gdje ste slobodno se može reći ispisali historiju. Kakve vas uspomene vežu za Grbavicu?

  • Po povratku iz Belgije sam čekao nešto za vani. Do zadnjeg dana prelaznog roka sam čekao to, Sloboda je bila zainteresovana da me dovede, ali sam čekao inostranstvo. Premijer liga je već bila počela. Sve sam se nadao da će biti nešto za vani. I onda sam četvrto kolo prihvatio ponudu Željezničara. Simo Krunić je bio trener tada. Debi mi je bio pet dana nakon potpisa ugovora, Posušje. Dobio sam šansu u 84-85. minutu i odmah dajem gol za pobjedu u sudijskoj nadoknadi. Imao je Željezničar tada dosta problema u samoj organizaciji, finansijskih problema, mijenjale su se uprave. A za Željezničar me veže još jedna lijepa uspomena. Prvi put poslije rata kada su upaljeni reflektori na Grbavici, ja sam postigao gol u utakmici protiv Zrinjskog za 1:0, tako da sam i na taj neki način upisan u historiju. Bila je to turbulentna sezona u Željezničaru, a ja iako sam imao ugovor još godinu, odlučio sam da na kraju sezone prihvatim poziv iz Slavije. Najveći motiv mi je bila Evropa, igrale su se historijske utakmice protiv Aalborga i Košica koje će se, možda bih bio skeptičan kada bih to rekao, ali teško ponovo dogoditi.

Privukla Vas je Evropa sa Slavijom. Kako je bilo igrati evropske utakmice sa voljenim klubom?

  • Totalno novi osjećaj. Sjećam se da smo bili na pripremama na Tjentištu. Nismo znali ko će nam doći, gledali smo te neke ekipe i razmišljali koga bismo voljeli. Nismo mi tu nešto birali protivnike, ali samo smo se nadali da nam neće doći ekipe iz istočnog bloka. Znali smo da protiv nekih možemo i igrati, ali da smo protiv većine autsajderi. Bili smo dobra ekipa, dobra družina na terenu i van njega. Kada se desilo da smo izvukli Aalborga bilo nam je drago, eto da se oprobamo protiv ekipe koja je godinu dana ranije igrala grupnu fazu Lige šampiona protiv Manchestera i Villarreala. Otišli smo tamo kao totalni autsajderi, ali vjerovatno je i njihov prepotentni stav prema nama dao motiv da se pokažemo u što boljem svjetlu. U sve četiri te utakmice sam ušao u igru, zabilježio sva četiri nastupa i to će mi ostati zauvijek u sjećanju jer ne samo da su to evropske utakmice, nego su evropske utakmice za klub kojeg voliš, za kojeg od malena igraš.  Jedino što nije bilo potpuno jeste što nismo mogli igrati na svom terenu. U tom periodu, koliko se Slavija voljela i poštovala stadion bi definitivno bio premali da primi sve one koji žele gledati utakmice.
Igor Radovanović

Dvije godine u Slaviji, pa novi odlazak u Rumuniju. Kako je bilo u drugom odlasku?

  • Tada sam dvije godine ostao u Slaviji i onda je ispala varijanta da idem u Rumuniju, Ceahlul. Finansijska situacija solidna, ekipa koja je tek ušla u Prvu ligu. Istekao mi je ugovor u Slaviji, a tada sam u sezoni postigao 12-13 pogodaka. Poznat mi je to bio ambijent, uslovi, malo sam znao i jezik i lako sam se pirlagodio. Onda je došlo do problema u klubu, neke stvari na koje ja nisam mogao uticati i otišao sam u Sloveniju, Domžale. Šta znam ,selio sam se tražio sebe. Imao sam nekih sedamnaest godina kada sam operisao koljeno, to je sigurno utjecalo na mene. Ne bih da sada tražim neko opravdanje, jer ja to stvarno ne volim. Smatram da ako si kvalitet, on će kad tad isplivati. Ako je neko dovoljno kvalitetan i radan kvalitet će negdje isplivati. Nisam pristalica onih izgovora da ne valja trener, nije me niko gurao. Onoliko koliko zaslužiš toliko i dobiješ, osim ako nije neka teška povreda koja te baš odvoji od terena. Pola godine sam bio u Sloveniji, tada je došlo do promjene trenera i iako sam ja imao ugovor još dvije godine taj trener je mene i još sedam fudbalera prekrižio bukvalno na prozivci. Nismo se dogovorili momentalno oko raskida ugovora, pa sam se vratio kući i dva mjeseca individualno trenirao. Izašla mi je i Slavija tada u susret, Vlado Čapljić je bio trener, trenirao sam sa njima i čekao šta će biti. Na kraju, u septembru sam dobio papire, ali mi je polusezona propala jer nisam nigdje mogao biti registrovan, tako da sam praktično polusezonu bio na odmoru.

Nakon Domžala slijedi niz klubova ponovo u Bosni i Hercegovini, Sloboda, Čelik, Slavija. Kako pamtite taj period karijere?

  • U Slobodu sam otišao kada ih je preuzeo Azmir Husić, ona njihova povratnička sezona u Premijer ligu. Ja sam imao tada 28 godina. Sjajno sam krenuo, u prvih 5-6 kola dajem tri gola za pobjedu. I onda protiv Željezničara na Tušnju povrijedim ukrštene ligamente koljena. Hajde, vratio sam se ja nakon određenog vremena, igrao ozbiljan fudbal, ali 6-7 mjeseci oporavka i onda praktično sve ti dođe kao da gradiš karijeru iz početka. Bez obzira na sve i za Tuzlu i za Slobodu me vežu sjajne uspomene i danas tamo imam mnogo prijatelja i mislim da je to najveće bogatstvo koje jedan fudbaler može da ima nakon završetka karijere, mimo tog finansijskog dijela. Ta mogućnost da imaš otvorena vrata svugdje. Poslije Slobode ide Čelik, jedna neslavna epizoda, ne bih previše o njoj. Nakon Čelika dolazi Slavija u onoj sezoni kada smo ispali iz Premijer lige, još jedan neslavan period. Mislim da smo svi zajedno i igrači i uprava kluba i vladajuće strukture krivi što se to dogodilo i što smo evo i sada tu u Prvoj ligi i pitanje je da li će se nekada ponovo stvoriti uslovi da se vratimo u Premijer ligu.

I onda Vas se ponovo sjetio Azmir Husić, ovaj put u Slogu iz Siminog Hana, današnji Tuzla City.

  • Moram reći da sam nakon tog ispadanja bio blizu da već završim karijeru i planirao sam da napustim fudbal. Imao sam 31 godinu tada i planirao sam. Bilo je nekih poziva iz Prve lige FBiH, ali za te uslove koji su davali nije mi se išlo od kuće. Počeo sam već sa nekim privatnim biznisom i nisam bio primoran da idem. I dolazi opet poziv Azmira Husića koji preuzima Slogu iz Siminog Hana koji mi govori da želi da napravi stabilnu sredinu, premijerligaša i sjetio se mene da vidi kakav sam, šta sam i da li sam zainteresovan da dođem. Uspjeli smo se dogovoriti, mada me on u početku pitao jesam li normalan kada me je pitao za kakve uslove bih došao da igram. Iskreno, za manje novca mi se nije isplatilo ići igrati u Tuzlu fudbal, na kraju smo se dogovorili i odigrao sam godinu u Prvoj ligi Federacije BiH. Nikada prije nisam igrao u toj ligi, tako da eto mogu se pohvaliti time da sam igrao u sva tri najjača ranga Bosne i Hercegovine. Bilo je uspješno, bio sam treći strijelac Prve lige, mislim sa četrnaest golova. GOŠK je tada ušao u Premijer ligu, mi smo iz prikrajka vrebali šansu. Nermin Bašić je tada bio trener, za njega imam samo riječi hvale, izuzetan mladi stručnjak, koji je uveo neki novi sistem u klub koji i danas na tome počiva, slično je uradio i u Metallegheu, sada vidim sa uspjehom radi u Angoli.

Nakon toga ponovo slijedi razmišljanje o kraju karijere, ali i ponovni odlazak u inostranstvo. Kako ste se našli u Švedskoj?

  • Poslije Sloge sam se ponovo želio oprostiti. Ja sam se bukvalno opraštao nekoliko puta ljudi mi nisu dali da se oprostim. Poslije Sloge kažem sada je konačno dosta, ne mogu više. Već počinjem i psihički da se umaram, nisam imao elana ni za trening, nisam srećan u tome što radim, nisam ni adekvatno plaćen, i onda dođe do zasićenja. Međutim, dođe ponuda za švedsku treću ligu, amaterski nivo takmičenja, trenira se tri puta sedmično, vikendom utakmica, hajd’ ono što se kaže da vidim puta, da vidim kako je u Švedskoj. Budem tamo 3-4 mjeseca i sve super prođe. Jedna malo duže ekskurzija.

Na kraju fudbalskog puta vraćate se tamo gdje je sve i počelo, u Slaviju, i tu završavate igračku karijeru u dobro poznatom okruženju?

I poslije Švedske opet se oprostim pola godine, nisam htio da igram. I s obzirom na to da su Slaviju vodili Goran Simić- Picula kao šef stručnog štaba i Dragan Bjelica kao njegov pomoćnik, na neki njihov nagovor, na prijateljsku varijantu, jer smo proveli godine i godine zajedno, vratim se da pomognem u toj zadnjoj sezoni. Kasnio sam i sa pripremama i sa svim i eto uspijemo na kraju ostati u ligi uz spoj nas veterana koji su u Slaviji bili i u najslavnijim danima, te mlađih koji su dolazili tu. Bukvalno smo slavili taj opstanak kao i da smo ušli u ligu, a ja sam eto odigrao posljednje utakmice u svojoj karijeri u svom voljenom klubu.

Sada kada se osvrnete na svoju karijeru, ima li nešto za čime žalite?

  • Pa generalno nema. Šta znam. Možda nisam ostvario dječačke snove koje svaki dječak ima, da se igra Liga šampiona, da se bude standardni reprezentativac, ali jako mali broj fudbalera to uspije na kraju.  Ne žalim ni za čim. Možda bih sada napravio neke drugačije odluke u odnosu na one koje sam pravio sa dvadeseteak godina, gledajući iz ove perspektive, ali kako rekoh onoliko koliko vrijediš toliko na kraju i dobiješ.

Pomenuli ste tokom razgovora dvije utakmice za U21 reprezentaciju Bosne i Hercegovine? Kako se sjećate tih nastupa?

  • Selektor je bio Ibro Zukanović. Jedna je bila protiv Hrvatske u Vinkovcima, druga protiv Slovenije u Modriči. Bio je tada neki baraž poslije toga, meni je bilo obećano da ću makar biti na širem spisku, ali nije me bilo među tih 30-35 imena koliko je pozvano. Jedno od opravdanja zbog kojih me nije pozivao ni za neka ranija okupljanja je bilo da je mislio da sam ja 1983. godište, a ne 1985.  Tako je valjda pisalo u nekim službenim spisima Saveza, greška ili nešto drugo, ne znam.

Koje utakmice ti posebno ostaju u sjećanju?

  • Bilo je super utakmica. U Rumuniji sam igrao protiv Steaue, Cluja. Bilo je nekih top utakmica. Najviše me uspomene vežu za Slaviju kada smo kući sa lakoćom pobjeđivali ekipe iz vrha bh. fudbala i dobro znam da nikome nije bilo drago da dolazi da protiv nas igra utakmice.

Tokom svoje dugogodišnje karijere igrao si sa mnogim fantastičnim igračima. Možete li nekoga posebno izdvojiti?

  • Ne bih da posebno izdvajam bilo koga. Ta generacija koja je igrala protiv Aalborga i ti momci koji su u Slaviji ostavili 7,8-10 godina karijere, sa njima sam najviše volio igrati. Ne bih mogao posebno da izdvajam jer sam super sa svima. I kako rekoh moje najveće bogatstvo je to što iz fudbala nosim veliki broj uspomena i prijatelja čija su mi vrata uvijek otvorena.
FK Slavija – Alborg

Ko vam je ostao u sjećanju kao najteži protivnik od defanzivaca?

  • Joj, sjećam se Vedrana Ješea, meni je baš bio nezgodan. Tada je i Bojan Regoje otišao u Olimpik i oni su bili štoperski tandem i jako teško mi je to bilo igrati protiv njih. Bilo je super odbrambrenih igrača i u Premijer ligi, Pandža, Šunjić, neki momci koji su sličnih godina kao ja, gradili su karijere kada i ja, ali Ješe mi je baš ostao u sjećanju.

Imali ste priliku da radite sa odličnim trenerima. Koji od njih je imao najviše uticaja na Vašu karijeru?

-Svi su generalno ostavili neki uticaj na mene. Trudio sam se da od svakoga uzmem najbolje. Ružno bi bilo da nekoga posebno izdvojim jer mislim da su u svakom trenutku ti treneri koji su radili trudili se da doprinesu na najbolji način. Desilo je da je moj razvoj krenuo kada je došao Milomir Odović, prvi put. Ušlo se u Premijer ligu, dobio sam šansu prvi put. Malo me istrpio on, malo ljudi u klubu i na kraju se to vratilo svima kroz dvije uspješne sezone u Premijer ligi. Bila je to prekretnica kada izađeš iz juniora i pređeš u seniore, to je jako bitan dio karijere. Ja sam nekako uspio odmah da budem standaradan, iako je konkurencija bila stvarno jaka. To je bila ekipa Slavije gdje su naprijed bili Vukasnović, Muminović, Đerić, ja, Simić zadnji vezni, dole odbranu svi znamo. I to je baš bilo specifično. Ja sam tek počinjao igrati i znalo se desiti da budem sam na terenu jer me niko ne čuva i niko me ne shvata ozbiljno. I nekako sam uvijek iskorištavao tu opuštenost protivnika, koji su samo govorili “pusti malog, uzmi ove ozbiljnije”, tako da mi je to i bila neka sreća.

U Slaviji ste počeli karijeru, vraćali se toliko puta. Šta Slavija predstavlja za Vas?

  • I moj brat i ja smo počeli trenirati jako rano fudbal u Slaviji. Slavija je moja druga kuća. I danas stalno se družimo, volim otići pogledati Slaviju. Pokušavamo mi da održimo to naše prijateljstvo kroz veterane Slavije,  organizujemo neka druženja, gostovanja, sve. To je jako lijepo. Sa vremena na vrijeme odemo na naš pomoćni teren “na brdo”, organizujemo roštilj, druženje, tamo nas možete često vidjeti. To je možda i pravi pokazatelj kakvi su momci igrali u Slaviji i kakvo je bilo jezgro domaćih igrača koji su klub doživljavali svojim bez nekih loših misli prema onima koji su dolazili da igraju sa strane ovdje. I dobar dio momaka, pravih fudbalera, ljudi, koji su došli sa strane da igraju ostali su poslije karijere ovdje da žive, zasnovali porodice. To govori dovoljno o tome kako smo i kao klub i kao sredina znali da prihvatimo ljude sa starne.

Prošli ste mnogo stadiona, ako izuzmemo Slavijin, gdje ste voljeli igrati?

  • U Širokom sam volio igrati. Ne možemo se pohvaliti nekim uspjehom dolje, ali volio sam igrati. Nešto mi je Pecara baš odgovarala. Normalno, tu su Koševo, Grbavica, Zenica, Banjaluka, dobri stadioni, ali Pecara mi je draga.

Pet odlazaka u inostranstvo, četiri države. Odakle nosite najbolje uspomene ”iz vana”?

  • Meni je najljepše sa svake strane bilo u Rumuniji. Stekneš utisak profesionalnog fudbalera, osjetiš malu dozu slave, vidiš kako ljudi žele da ti ugode i u svakom momentu su tu za tebe da ti učine da ti ništa ne fali. Tvoje je samo da treniraš i igraš. Ne moraš kucati na vrata da pitaš kada će plata, što je kod nas često slučaj. Nikada ne znaš hoće li biti od 1. do 5, da li će kasniti pet, sedam ili deseta dana. Tamo ti samo stigne poruka da su pare na računu ili dođu iz računovodstva i kažu da su pare uplaćene, a da je naše da igramo. Tu sam osjetio kakvi su pravi karantini, putovanja i to je nekako najljepši period moje karijere u insotranstvu.

Po završetku karijere napustili ste fudbal, odigrate tek poneki turnir i za veterane. Nedostaje li Vam fudbal?

  • Iskren da budem ne nedostaje. Nisam sebe vidio u trenerskom poslu, barem ne kako sada stvari funkcionišu. Volim sport, igram poneki taj turnir sa ekipom Sokolova, išli smo u Italiju taj mini fudbal, bili smo viceprvaci BiH. Volim rekreativno da igram tenis, tu provodim dosta vremena, trudim se da napredujem i to me privlači. Radim neke druge stvari, bavim se privatnim biznisom, ostanak u fudbalu mi nije u planu.

Igranje mini fudbala Vam je donijelo i novi poziv u reprezentaciju BiH, ovaj put u mini fudbalu. Kakvo je to bilo iskustvo?

  • Jesam, igrom slučaja. To je bilo više iz poštovanja prema ekipi Sokolova, bivši Caffe Verona. Ta ekipa je 2-3 godine bila u samom vrhu i ljudi koji vode reprezentaciju su iz poštovanja prema ekipi izabrali mene iz Sokolova, mada da je bio i bilo ko drugi to ne bi bilo nezasluženo. Lijepo iskustvo, odigrali smo tri utakmice protiv Albanije, Mađarske i Hrvatske prijateljskog karaktera. Ljudi u mini fudbalu se trude da nešto naprave od toga sporta. Vidjećemo kako će to da bude, ali ne treba zaboraviti da je i fudbal na pijesku tako počeo, pa su sada ravnopravan član UEFA i FIFA. Ja se nadam da će i oni zaživiti na tom nivou i da neće biti ovako nekog revijalnog karaktera. I taj nastup u Lignanu sa Sokolovima je bilo jedno lijepo iskustvo, ispali smo u četvrtfinalu od Rumuna, primili gol na petnaestak sekundi do kraja, ja sam bio kriv što smo primili gol i eto.

Možda ste nekome od mlađih inspiracija za bavljenje sportom. Šta biste poručili mladima?

  • Svaki sport je dobar. Djeca trebaju da se pronađu u nekom sportu koji njih čini srećnim i za kojeg imaju talenta. Trebaju da se sklone iz kuće, došla su neka potpuno druga vremena u odnosu na ona kada smo mi počinjali. Sport je dobar kako za razvoj tijela, tako i duha i mislim da nema ništa ljepše nego voljeti neki sport, trenirati ga i na kraju krajeva zarađivati od toga.
Filter 2019