Tue. Sep 29, 2020
ћирилица /latinica

Goran Marić, alijas Malkolm Muharem: Istina o imenu Republike Srpske

Izvor: Glas Srpske/D.Momić

Goran Marić, estradni menadžer, producent, lovac na talente i kako sam za sebe voli da kaže – medijski manipulator – i danas je mnogo poznatiji pod alijasom Malkolm Muharem.

Taj nadimak i pravi alter ego dobio je u Sarajevu na početku osamdesetih godina prošlog vijeka kao jedan od idejnih tvoraca popularnog pokreta “Nju primitivs” koji je iznjedrio niz popularnih sarajevskih rok grupa, ali i umjetnika raznih kalibara od kojih je najpoznatiji i najpriznatiji naš režiser Emir Kusturica.

Ljudi okupljeni oko pokreta “Nju primitivs” autori su i popularne “Top liste nadrealista” koja je obilježila kasne osamdesete i početak devedesetih godina prošlog vijeka, a upravo o tom periodu u intervjuu za “Glas Srpske” govori Marić koji se radije odaziva na umjetničko ime Malkolm, jer ga je, kako kaže, tako zvala i rođena majka.

Na početku razgovora Malkolm razbija mit u vezi s tim ko je dao ime Republici Srpskoj, jer se skoro tri decenije u javnosti provlači teza da je upravo on prvi došao na ideju da najmlađa srpska država promijeni prvobitni naziv Srpska Republika Bosna i Hercegovina u – Republika Srpska. On sam je prije četiri godine u beogradskom “Nedeljniku” otkrio da je u razgovoru sa Sonjom Karadžić i Dragoslavom Bokanom na Palama predložio da se SRBiH preimenuje u Republika Srpska, što je Narodna skupština Republike Srpske pretvorila u djelo na sjednici održanoj 11. i 12. avgusta 1992. godine.

– To u “Nedeljniku” je precizno izloženo, ali su predimenzionirali naslov i označili me kao autora imena Republike Srpske. To u suštini nije netačno, ali to je bio jedan neformalni razgovor u vrijeme u kojem je Bosna i Hercegovina visila, jer je vojska već skinula BiH iz imena i zvala se srpska vojska. To je bila jedna dosjetka u ćaskanju i potpuno neformalnom razgovoru nas troje. U tom trenutku je naišao tadašnji ministar informisanja Velibor Ostojić, a Sonja je tada bila sekretar u tom ministarstvu i Ostojić je kao lektor i čovjek jezika to vrlo brzo prihvatio – kaže Malkolm.

GLAS: Akademik Ljubomir Zuković, kao i naš glumac Danilo Lazović, koji su, nažalost, pokojni, kasnije su tvrdili da su oni autori imena Republike Srpske?!

MALKOLM: To je mimo nas otišlo u dalju proceduru i drago mi je što je vrlo brzo prihvaćeno. Razgovaralo se tada i u beogradskim krugovima o tome, pa je bilo prijedloga da bude kneževina, monarhija i svašta nešto. Nisam nikada insistirao na tome da polažem autorska prava na to ime, ali u “Nedeljniku” su to malo predimenzionirali. Da sam znao da će ispasti tako, ne bih vjerovatno ni dao taj intervju. U suštini, Sonja je najzaslužnija za to zajedno sa Veliborom Ostojićem i, naravno, Radovanom Karadžićem, ali kako je nekako ostavljen prazan prostor u vezi s tim, kasnije su mnogi to svojatali.

GLAS: Otkud alijas Malkolm Muharem i da li se i danas odazivate na to?

MARIĆ: Nisam nikada uspio da se oslobodim tog alijasa. Svi smo mi u pokretu “Nju primitivs” kada smo uzimali ta imena mislili da je to privremeno. I Nele Karajlić i Elvis Dži Kurtović i Sejo Sekson itd. Svi smo mislili da je to jedna igra riječi i nešto privremeno što će trajati godinu dana i zdravo. Ali stvari su se okrenule potpuno drugačije, pa su i članovi najbliže porodice, poput moje majke, počeli da me zovu Malkolm i to je ostalo do danas. U suštini, to je pozitivno i napravljeno da se ljudi smiju.

GLAS: Da li danas u Sarajevu ima išta od pokreta “Nju primitivs”?

MARIĆ: Ne pratim previše tamošnju scenu. Znam da je interesantan Sarajevo film festival i da na tom festivalu i za tih desetak dana njegovog trajanja u Sarajevu vlada ta neka atmosfera kakva je vladala prije rata. Ne mislim da ikada više može da se pojavi takva vrsta snage i energije u raznim umjetničkim pravcima. Na “Nju primitivs” je oslonjen i Kusturica i arhitekta Amir Vuk Zec i mnogi drugi. Taj pokret je ostavio mnogo dublji trag nego što smo mi pokretači očekivali.

GLAS: Šta je u suštini pokret “Nju primitivs”?

MARIĆ: To je u svojoj suštini alternativni projekat. Kada su počeli da ga svojataju, da od njega prave državnu ideologiju i kada su ga oteli od osnivača, sve se to raspalo.

GLAS: Kada ste posljednji put bili u Sarajevu?

MARIĆ: Bio sam negdje prošle godine. Imam familiju u Istočnom Sarajevu, pa dođem, odem na Pale da se vidim sa Sonjom, ali imam prijatelje i sa druge strane barikade.

GLAS: Išli ste i niste imali problema?

MARIĆ: Čujte, uvijek ste u riziku. To je kao kad ljudi odu na more u Hrvatsku, pa kažu: “Nismo imali nikakvih problema, niko nas nije dirao”. Generalno, svugdje ima tog naboja i dosta ljudi nije izašlo iz te ratne propagande i te mržnje, ali šta da se radi.

GLAS: Nele Karajlić je u februaru 2015. godine bio u Sarajevu i morao je da izvlači živu glavu. Kako to komentarišete?

MARIĆ: Nele je s jedne strane baksuz, a s druge ono što se kaže: “Rodi me majko srećna, pa me u đubre baci”. Sve to što se desilo kasnije mu je pomoglo da proda svoju knjigu “Fajront u Sarajevu”. Taman je bila stala prodaja, a poslije toga je, čini mi se, izgurao na 100.000 prodatih knjiga.

GLAS: Vi ste Sarajevo napustili poslije 6. aprila 1992. godine, a taj datum se uzima kao zvanični početak rata. Šta je konkretno prevagnulo da donesete odluku i napustite grad u kojem ste ostavili značajan pečat?

MARIĆ: Bio sam upućen u sva dešavanja što se tiče politike. Imao sam klub “Sarajevska građanska liga” ili SGL u kojem su se održavali okrugli stolovi i vlasti i opozicije i u koji su svi dolazili, od Slovenije do Makedonije, kao i svi ovi naši tadašnji funkcioneri iz SDA, SDS-a, HDZ-a. Bio sam par puta upozoren od prijatelja da sam u opasnosti i sklonio sam se kod familije u Ilijaš, kasnije u Beograd i evo godinama sam već u Novom Sadu.

GLAS: Da li se smatrate odgovornim za to što su Srbi izgubili medijski rat tokom devedesetih godina?

MARIĆ: “Gubitak medijskog rata” je jedna floskula. Naši pravi protivnici bili su oni što se zovu “zainteresovana zapadna strana”, tako da smo se mi super nosili kakav je bio odnos snaga. Mi smo se našli na udaru u vrijeme kada se Si-En-En prvi puta digao na taj neki globalni nivo u kojem istina ne predstavlja apsolutno ništa. Bokan, Sonja i ja smo napravili jednu nevladinu organizaciju pod nazivom Srpska informativna agencija ili skraćeno SIA i pokušali smo koliko-toliko da doprinesemo pozitivnijoj, odnosno pravoj slici stvari. U suštini, najveći dio medijskog rata bio je u Beogradu, gdje smo imali najveće protivnike.

GLAS: Ko su bili ti protivnici?

MARIĆ: Oni koji su kasnije ponijeli naziv “druga Srbija”. Oni su, u stvari, i bili najveći problem i zato smo i prešli u Beograd sa namjerom da nešto napravimo.

GLAS: Bili ste menadžer “Plavog orkestra” čiji je album “Soldatski bal” bio najprodavaniji debitantski album u SFRJ. Kako?

MARIĆ: Lako. Zahvaljujući medijskim manipulacijama. Napravili smo dobre procjene o tome kako se pravi jedan visokotiražni projekat, jer nam je upravo to bio cilj – da se proda što više albuma i probiju neke dotadašnje granice. Oslonili smo se na razne ideologije, vidi se da je malo partizanski, malo smo uzeli od “Bitlsa”, a u suštini je bila Jugoslavija. U stvari, to je bio i svojevrstan žal za Jugoslavijom, jer je već polako postajalo jasno da se ta ideja gasi. Ono što je jako značajno i bez čega sigurno ne bi bilo tog uspjeha je što je to bio zaista dobar album. Kada ga sada preslušate, on praktično zvuči kao “best off” neke grupe, jer su sve pjesme hitovi. Na svim sljedećim albumima broj hitova se smanjivao na četiri, tri, dva…

GLAS: S kim se najčešće družite iz tog perioda?

MARIĆ: Iz tog perioda? Imam ovdje jednog prijatelja koji je bio tehničko lice u tome što smo radili, a što se tiče Sarajeva i ljudi iz tog perioda, nisam više ni sa kim u kontaktu. Nema to veze ni sa čim drugim, osim što više jednostavno nemamo zajedničke afinitete, jer sam ja davno izašao iz te priče i bavim se nečim drugim.

GLAS: Čime?

MARIĆ: Radim jedan festival posvećen Nikoli Tesli – “Tesla global forum”. To je manifestacija koja se održava u Novom Sadu i na Fruškoj gori. To bude jedan kamp na kojem se okupi od 120 do 150 studenata sa Kosova, iz Republike Srpske, cijele Srbije, kao i naši studenti sa prestižnih univerziteta iz inostranstva. Tu se dešavaju predavanja, filmske projekcije, kolonije, izložbe, a u stvari se stvara jedna mreža s ciljem da se ti mladi ljudi upoznaju sa likom i djelom našeg velikana i da saznaju u kojim uslovima je on stvarao i šta je stvorio. U suštini, neki osnovni cilj je da ta djeca naprave međusobne kontakte.

GLAS: Često boravite u manastiru Šišatovac na Fruškoj gori?

MARIĆ: Bez obzira na to u kakvom smo društvu rođeni i odrasli, čovjek je godinama sve bliži vjeri. Mi smo preko roditelja imali slave i držali se nekih običaja, ali nismo bilo toliko blizu vjeri. Meni danas vjera mnogo znači.

Žal za mladošću

GLAS: Nele Karajlić je jednom prilikom na pitanje da li žali za Jugoslavijom odgovorio: “Ja sam u Jugoslaviji imao 20 godina i nikad mi nije bilo ljepše”. Šta kažete na taj odgovor?

MARIĆ: To je upravo tako i to, u stvari, ruši onu priču “kako je nekad bilo lijepo”. Da si u zatvoru proveo period od svoje dvadesete do tridesete godine, bilo bi ti lijepo. To je žal za mladošću, a ne za nekom drugom državom ili sistemom.

Manipulacije

GLAS: Šta je najveća medijska manipulacija iz ratnog perioda ili koja medijska manipulacija se održala do danas?

MARIĆ: Najveća je svakako Srebrenica. Naravno, nije jedina, ali pomalo zaboravljeno je i ono u ulici Vase Miskina i Markale i tuzlanska kapija, a ostala im je Srebrenica kao nekakav njihov ugaoni kamen na kojem temelje neki svoj identitet i državnost koju, u stvari, nemaju.

Filter 2019