Sat. Nov 28, 2020
ћирилица /latinica

Mostarska priključenja: Srbi između 25. i 29. novembra

Autor: Vuk Bačanović

Živjeti u različitim dijelovima svijeta ne nosi samo tu blagodat da se ljudska društva, a time ponašanja, shvatanja i razumijevanja sebe samih i drugih, racionalno i emotivno dožive na licu mjesta. Već i da se, iz perspektive raznih ljudskih domišljanja i emotivnih stanja, dožive i u onom vrlo bitnom segmentu percepcije drugoga. Pogotovo ako si taj drugi ti.

Mostar u tome ima posebnu čar. Posebno iskustvo života i na istočnoj i na zapadnoj obali Neretve. Gotovo dvije i po godine sam živio na istočnoj strani, a da me zapadna i nije toliko doticala. Em zbog toga što sam kafanski konzervativan čovjek koji voli isti krug mjesta sa dobrom energijom jer se u njima najbolje koncentriše dok radi, em zbog toga što taj oblik dobre energije i duha, nisam pretjerano osjećao zapadnije od Bulevara i Španskog trga.

I ne, nije to stvar predrasude. Sada sam, igrom slučaja, sa stanom na zapadu, te imam više prilike šetati naseljima kao što su Rudnik, Cim, Centar 2. I ne mogu se oteti utisku da živim u jednoj zaista stranoj zemlji i jednom, zaista, stranom gradu. Ne zbog toga što na zapadnoj strani manjka dobrih ljudi. Naprotiv. I ne samo zbog toga što kada pređem Titov most i kročim na Musalu znam da je to predsoblje vastitog doma, dio istog takvog trga ili ulice u Sarajevu ili Beogradu. I nikako zbog toga što su iza mene dveri zapada, ili teritorija u kojem hode otjelotvorene okcidentalističke predrasude, a ne ljudska bića. Ne. Nego surova istina da je to vremeplov u 1941. Opet, ne samo zbog ulica Mila Budaka, Jura Francetića, Rafaela Bobana i drugih ustaških nacista, jer su one manje-više politkantsko-biroktatska zavrzlama. Već zbog živih tragova malignih ubjeđenja. Nema te zgrade, mimo glavnih ulica, zapadno od Musale da nisu išarani ustaškim grafitima, dominantnim ustaškim „U“ ili svastikama.

Ma koliko se, javno, ta činjenica nastojala relativizovati kao poduhvat tinejdžerskih mangupa, opet se nameće pitanje: zašto uzor tom „mangupluku“ nije nešto drugo, ili neko drugi? Zbog čega ne postoje masovne akcije, ako već ne uklanjanja ploča sa imenima ustaških glavešina sa mostarskih ulica, a ono barem brisanja ustaških grafita i ostatka sične ikonografije? Odgovor je jasan: zato što je to ideologija koju što otvoreno, što prikriveno podržavaju hrvatske intelektualne i crkvene elite u Mostaru. A ta ideologija, ma kako se politikološki pokušali dovijati i stvari posmatrati isključivo kao rigidniji obik etnonacionalizma, jeste fašistička ideologija. I to nam vrlo otvoreno daje do znanja. Kada je kćerka jednog od mojih najboljih prijatelja pokušala organizovati zajedničku maturu srednjih škola istočne i zapadne strane Mostara, na istoku je imala gotovo stopostotnu podršku, a na zapadu svega 20 posto. Uz svu zadršku prema bošnjačkim politikama i patološkim ideologijama, gdje čovjek koji ne mrzi pruža svoje srce? Tamo gdje je manje otrova, razumije se.

Zašto tekst o 25. i 29. Novembru u srpskim poimanjima ima uvod posvećen Mostaru? Opet, razlog nije samo kapija na Neretvi koja razdvaja jedan očito otrovani svijet i onaj istočni, pravoga Mostara, Sarajeva i velikog Beograda, koji je konzumirao ogromne doze otrova, ali mu još uvijek nije podlegao. A nije ni nostalgija za ZAVNOBiH-om i AVNOJ-em, koji su u vanjugoslovenskom i, još gore, antijugoslovenskom kontekstu, posve besmisleni praznici. Već razmišljanje o vrijednostima koje nadživljuju partikularne datume.

Problem sa svim danovima državnosti, republika i nezavisnosti u istorijskim zemljama Bosne i Hercegovine nije samo taj što, u realnosti ne odgovaraju svojim nazivima, jer i protektorat republikanskog uređenja nije ozbiljna država, a kamoli nezavisna, već i taj što su to sve dani bolnih rastanaka sa neumrlim vrijednostima. Koje ne moramo posmatrati samo kao čovjekooslobađajuće u nekom marksističkom smislu, nego kao i temeljni humanizam našeg abrahamskog naslijeđa. Ne, nije to ni čežnja za onom magičnom formulacijom o narodima koji „prvi put u istoriji postaju kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sagrane vjekovnu, mračnu i tešku prošlost“, jer će se ona uvijek završiti u, često opravdanom, natezanju oko prvenstva u kovanju sudbine i rasprave o tome koliko je prošlost, kada i za koga, bila mračna i teška.

Već za smislom one formulacije da se „zabranjuju sve fašističke i profašističke organizacije i progone sva lica koja se bave fašističkom i profašističkom djelatnošću.“ A kakve su to organizacije, ako ovu odredbu čitamo u novom vremenskom kontekstu, te ih ne moramo zvati ni fašističkim ni profašističkim, već jednostavno promrzilačkim? Sve one koje „drugačijem čovjeku“ uskraćuju njegovo ljudsko dostojanstvo, one koje njega i njegov identitet i kulturu izvrgavaju poniženju i poruzi, koje i tu kulturu ne vide kao dio čovječanske kulture, ili djelića kulture svoga brata čovjeka, koje ga žele učiniti nesretnim, poniženim, drugorazrednim, koje ga prihvataju samo kao marionetu koja se uklapa u autošovinističku predodžbu samoga sebe, ili će ga, u suprotnom, iskorijeniti.

Jednom rječju, sve ono što su karakteristike malih, jadnih i, u sebe nesigurnih, društava. I ne lažimo se, takve ograničenosti i zlokobne predodžbe su temeljni principi koji su  trijumfovali nakon što su 25. i 29. novembar postali nebitni, ili žigosani kao nešto što je sveukupno kontra Srba i srpskih interesa. I to nema veze sa legitimnim promišljanjem o tome koliko se ko iskreno davao u socijalističku Jugoslaviju i jugoslovensku socijalističku republiku BiH i u kakvom smo se globalnom političkom položaju, kao narod, zbog toga našli. Humanistički principi koji su i temeljni hrišćanski principi nadživljuju kako datume, tako i države. Čak i ako bivaju izdati od jadnih i mizernih politika, to ne znači da je ispravna politička strategija svesti se na takvu mizeriju. Jer hrišćanski principi su isti i vječni, taman sva vasiona ogrezla u zlo. Kada sam društvenim mrežama, nedavno, konstatovao da ljudi koji ne maštaju o novoj Jugoslaviji nemaju srca i duše, suočio sam se sa lavinom komentara o tome da bih kao istoričar trebao voditi računa da je istorija učiteljica života. I jeste. Ali loš je onaj učenik koji ne prevazilazi svoga učitelja. A još gori onaj koji smatra da je ono što smo naučili iz ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, potreba pretvaranja cjelokupnog našeg društva u Zapadni Mostar. S druge strane, sanjati Jugoslaviju, ne znači težiti za istorijskim reprizama po svaku cijenu, nego čuvati svoj narod od niskosti i zla.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portalacitajfilter.com

Filter 2019