Fri. Nov 27, 2020
ћирилица /latinica

ŽIVKO PAPAZ: Nikad ne treba odustati

Foto izvor: Filip Plavčić

Izvor: ESPRESO/S.Milosavljević

Rođen sam u Sarajevu davne 1968. godine. Sticajem okolnosti godine 1992. došao sam u Beograd zbog povrede na ratištu. Tu sam došao na liječenje. U Beogradu sam i ostao. Život mi je ovdje dvostruko promijenjen.

Ovim riječima svoju ispovijest počinje srpski paraolimpijac Živko Papaz, srpski reprezentativac koji je osvojio srebrnu medalju u gađanju malokalibarskim sport pištoljem već prvog dana ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u parastreljaštvu u Sidneju.

Ljubav prema sportu, kaže, postojala je oduvijek. Ispričao nam je kako se rodila emocija koja ga je odvela do brojnih medalja.

Sport je nešto što sam ja oduvijek pratio, a kao klinac sam igrao fudbal i košarku.

  • Kad se sve ovo izdešavalo sa mnom, jedno vrijeme sam igrao košarku u kolicima. Bilo je dobro, ali poprilično naporno. Košarka kao takva nije tako jednostavna. Međutim, tu je bilo nekih drugih problema – nismo imali kolica, a bio je prisutan i nedostatak medicinskih sredstava. Za jednu košarkašku ekipu koja broji 10-12 ljudi, plus treneri, pratioci, za to je stvarno trebalo puno sredstava. Negdje uporedo s tim krenuo je moj angažman u streljaštvu. To je opet sport koji mi je bio stara ljubav, volio sam streljaštvo. Tu je bilo i nekog talenta koji je trebalo nadograditi teškim radom. Nije bilo jednostavno, a rad i trud su mi pomogli da uspem.

I zaista, medalje su se zahvaljujući trudu i radu nizale jedne za drugom…

  • Jedna od značajnijih nagrada koju sam osvojio svakako je ona iz 2013. godine. Tada sam osvojio bronzu na Evropskom Prvenstvu u Alikanteu – priseća se on.

Živko se posljednjih 15 godina bavi streljaštvom.

Metu ne promašuje, uspjesi se nižu jedan za drugim, a sjeća se apsolutno svake medalje, svakog priznanja.

  • Posljednju medalju osvojio sam prije mjesec dana, na prvenstvu u Sidneju, gde sam osvojio srebro, takođe u disciplini na 25 metara. Pošto je u pitanju bilo Svjetsko prvenstvo odatle sam uspeo direktno da se plasiram za Paraolimpijske igre u Tokiju 2020. godine.

Najposebnija medalja ipak mu je dijete koje mu je najviše uljepšalo život. Objasnio nam je koliko je trnovit put bio do dobijanja djeteta, kao i to kako je primio vijesti da će postati otac. To se odrazilo na sportske uspjehe i pad koncentracije tokom pucanja, ali mu je svakako uljepšalo život.

  • U Beogradu sam se 2000. godine oženio sa suprugom sa kojom sam se zabavljao tri godine. Poslije venčanja, željeli smo da imamo potomstvo, kao i svi ljudi. Zbog nekih različitih okolnosti radili smo vantjelesnu oplodnju, jer je tako moralo. Iz nekoliko neuspjelih pokušaja godine 2011. supruga je ostala u drugom stanju. U tom momentu sam ja taj rezultat saznao u Španiji, gdje smo bili na Svjetskom kupu koji je tada bio kategorisan za Paraolimpijske igre u Londonu. Tog popodneva sam saznao rezultat da je supruga ostala u drugom stanju, a sutradan je trebalo da pucam meč koji je vrlo važan. Naravno da nisam prošao. Nisam uspio da postignem rezultat od silnog uzbuđenja. Godina 2012. kad sam dobio dijete za mene je bila kao da sam uzeo medalju – iskren je Papaz.

Da nije bilo klubova, nadležnih, i uslova koji su obezbjeđeni osobama sa invaliditetom koji maltene mogu ravnopravno da se bave sportom kao neinvalidne osobe, svjestan je da ne bi postigao takve uspehe.

  • Grad Beograd nama sa invaliditetom dosta pomaže. Treniramo u streljani ratnih vojnih invalida, i tu imamo apsolutno sve mogućnosti. Ono što je takođe važno jeste da je nama prilaz pristupačan. Osim grada Beograda pomaže nam i Streljački savez Srbije. Kada krene od proljeća malokalibarski program, treniramo na Carevoj ćupriji na strelištu. Generalno, sa gradom Beogradom imamo dobru saradnju.

Mišljenja je da baš svako treba da se bavi sportom, da treba da pokuša…

Meni se život jeste promijenio iz korijena kad sam doživio nezgodu, kao i svima. Tako je kad iz hodajućeg položaja sjednete u kolica. Sport mi je donio milion dobrih razloga da u njemu i ostanem. Obišao sam cijeli svijet, upoznao mnogo ljudi. Čak se i zdravstveno čovjek oseća bolje kad se nečim bavite. Ovaj sport možda ne iziskuje toliko fizičke snage koliko je mentalna snaga bitna. U ovom sportu vi nemate protivnika – protivnik ste sami sebi, što je i daleko teže nego da se takmičite protiv nekoga.

Živko ima recept za uspjeh.

  • Na kraju krajeva, morate biti uporni. Bitno je da se radi, jer ni u jednom sportu pa ni u ovom ništa ne može da dođe preko noći. Treba da radite, treba da istrajete i ta upornost će se u nekom trenutku isplatiti.

Ovom borcu podrazumijeva se da nema odustajanja.

  • Odustajanja nema. Nikad ne treba odustati. Sa 52 godine mogu da kažem da bih davno odustao da mi nije sporta. On mijenja život iz korijena – uz osmijeh kaže Živko.

Filter 2019