Sat. Nov 28, 2020
ћирилица /latinica

Principi Jove Pešuta

Autor: Rade Likić

Jovu Principa politika nije zanimala. Držao je u ruci oglas o konkursu za prijem kadeta u austrijsku oficirsku školu i mislio kako je to baš dobra prilika za njegovog mlađeg brata Gavrila, mladića sklona čitanju i sanjarenju, ali nesklona težačkim poslovima kojima bi se, poput predaka, jedino mogao baviti u rodnom Obljaju kraj Grahova.

Jovo, kelner u Hadžićima i povremeni trgovački pomoćnik, vidio je u oficirskom pozivu i jedna usta manje za prehraniti u porodici svoga oca Petra-Pepa Pricipa. Oficirska škola je nudila svojim štićenicima besplatnu hranu, smještaj, odijelo… a ako kadeti ispite uspješno privedu kraju, davala im je siguran posao, visok društveni status i gospodsku oficirsku platu.

Roditelji su prihvatili prijedlog svog starijeg sina i mlađanog Gavru 1907. godine vozom otpremili u Sarajevo.
Niko, pa ni Jovo Princip, nije mogao znati da će ulazak u modernu trgovinu muškog odijela sarajevskog trgovca i srpskog patriote Jove Pešuta, da bi kupio nešto rublja i presvlake mlađem bratu prije nego što ga odvede u internat vojne škole, biti prva od niza slučajnosti koje će dovesti Gavrila Principa u priliku da Vidovdana 1914. ispali hitce u austrijskog prestolonasljednika nadvojvodu Franca Ferdinanda.


Jovu Principa politika nije zanimala, ali Jovu Pešuta jeste. Kao dobar poznanik starijeg Principa, te na izvjesni način i njegov mentor, oštro je reagovao na saznanje da Gavrila hoće da upišu u oficirsku školu.


„Zar dijete da daš u zavod u kome će se odroditi, u kom će postati dušmanin svom rođenom narodu? Ako hoćeš da poslušaš mene kao prijatelja, daj ga u trgovačku školu; ona će mu prije nego ikoja druga donijeti hljeba i zarade, i to gospodske zarade”, govorio je Jovo Pešut i odgovorio svoga imenjaka Principa od vojne škole, obećavši svu pomoć oko upisa Gavrilovog u trgovačku školu.

Tako je jedan slučajni susret na Baščaršiji promijenio cjelokupnu svjetsku istoriju. Niz slučajnosti nastavio se gotovo odmah iza ovoga susreta kada je Jovo Princip bratu našao smještaj kod majke Danila Ilića, u policijskim istragama često označenog kao glavnog organizatora atentata. Ali o tome nećemo dalje, istoričari su to već uradili.


Pokušaćemo da saznamo ko je Jovo Pešut, lik pomalo neopravdano zaobiđen u našoj istoriografiji, često pominjan samo u kontekstu njegovih riječi upućenih Jovi Principu, mada je po svom značaju u sarajevskoj srpskoj čaršiji sa početka dvadesetog vijeka stajao tik uz čuvenog bosanskog “Rotšilda” Gligorija Jeftanovića sa kojim je dijelio političke svjetonazore, ali i tešku sudbinu sarajevskih “šikanirki” netom posle atentata i mučne časove robije i internacije.


Jovo Pešut rođen je 1872. godine u domu sarajevskog trgovca Petra Pešuta. Petar bješe porijeklom Hercegovac, poznat u sarajevskim trgovačkim krugovima kao trgovac kožom i orijentalnom robom. Rodio se 1829. u selu Gradac kod Ljubinja. Njegovi rođaci, gradački Pešuti, pričali su da je put Sarajeva otišao kao nejaki momčić od jedva deset ljeta, ne mogavši više trpiti nevolje koje mu je zadavala maćeha.

Koliko ima istine u ovim tvrdnjama, nije mi poznato, ali mi je znano zahvaljujući nekim sarajevskim ljetopisima da je Petar bio cijenjeno ime u sarajevskim trgovačkim krugovima. Njegov poslovni put nije moguće u cjelini rekonstruisati, ali ima nekih izvora koji nam o tome nešto pobliže kazuju. Izgleda da se Petar vrlo rano, još za vrijeme osmanske uprave, uključio u trgovinu orijentalnom robom. Aleksa Popović-Sarajlija pominje ga među onima koji su prodavali “rumelijsko-carigradsku robu” na stari način “bez ikakve obligacije, garancije ili sadašnje moderne mjenice”. Petar se naročito spominje u vezi trgovine sahtijanom (jareća koža visokog kvaliteta).


Gavro Jelić, izdanak stare sarajevske trgovačke porodice, porijeklom iz Branog Dola kraj Bileće, poznat i po tome što se fotografija njegova vjenčanja sa Dašom Tanasić smatra najstarijom fotografijom u Bosni i Hercegovini, ime je usko vezano sa trgovačkom karijerom Petra Pešuta.


“Godine 1882. u dućanu Gavre Jelića pojavljuje se Petar Pešut. On vrlo brzo trgovačku kuću Gavre Jelića u potpunosti preuzima. To potvrđuje i podatak da na popisu trgovačkih firmi koji je objavila austrougarska vlast nema Jelića, ali se manufakturna firma Polić&Pešut nalazi u registru”, navodi Hana Younis u svom djelu o Jelićima.


Hamdija Kreševljaković piše da je Petar Pešut došao iz Trebinja kao momak, da je radio kod Gavre Jelića i da je poslije zajedno sa skopskim tabakom Muhamedom, sinom hadži Bečirovim, preuzeo njegovu radnju. Analiza arhivske građe ukazuje da je Pešut preuzeo Gavrin dućan, ali o Muhamedu sinu Bečirovom nema nikakvog pomena vezana za taj događaj. Petar Pešut je trgovački obrt Gavre Jelića preuzeo u ortakluku sa Spasojem Polićem, zemljakom iz Uskoplja kod Trebinja.


U nekim navodima se spominje i Petrova mehana pokraj Tašlihana. A Tašlihan je bio posebno mjesto u istoriji sarajevskih i prekodrinskih Srba. Ovaj vakuf Gazi Husrev-bega bio je nacionalni emancipatorski stub srpskog naroda. U Tašlihanu se stvarao sloj srpske trgovačke čaršije više od dva vijeka. Tašlihanci ujedinjeni oko Tašlihana, gdje su se nizale njihove trgovačke radnje, i oko Crkve Svetog Arhangela Gavrila još 1713. godine pisali su patrijarhu pećkom Mojsiju Rajeviću kako se i oni izjednačuju sa “ostalim narodima i zemljama našeg jezika srbskoslovenskago”, kao u inat sarajevskim pseudoistoričarima koji vele da su Srbi izmišljeni od strane velikosrpske klike krajem 19. vijeka.


Petar je oženio ćerku sarajevskog trgovca Hriste Nikolića i izrodio sa njom brojnu porodicu. Pored pomenutog Jove, imao je i starijeg sina Ristu koji je životnu sreću potražio u Americi, te tri kćeri od kojih ime znamo samo Mari, čuvenoj sarajevskoj ljepotici opjevanoj u sevdalinkama. Petar je umro 1899. godine, a njegova smrt je izazvala veliku pažnju sarajevske čaršije pa je o tome pisala i Bosanska vila: “U Sarajevu je umro 14. marta stari i ugledni trgovac sarajevski, dobri Srbin i prijatelj srpske narodne sreće i napretka Petar Pešut. Pokojnik je kao dijete doselio iz Hercegovine. U Sarajevu je služio kod trgovaca i svojom vrednoćom i zauzimanjem polako se dizao i snažio, dok nije stekao lijepo imanje, a svojim poštenjem i karakterom, još ljepši trgovački glas koji je cijenio više svega. A kako je uživo lijep trgovački glas najbolje će rasvijetliti ovaj čudnovati slučaj: Muhamed aga H. Bećirović, tabak, odnosno kožar iz Skoplja (Ušćupa) sa kojijem je pokojni Petar radio oko četrdeset godina, došao je lanjske godine u Sarajevo, ni za šta drugo nego ga povuklo srce da vidi toga svog čestitog trgovca i da se s njim malo razgovori. I stari Pešut, i ako u potonje doba nije vidio očima, opet je primio Muhamed-agu kao rođenog brata i naredio da ostane njegov gost dok god bude u Sarajevu, što je na Memed-agu još više uticalo i od srca ga ganulo. Ljudi su kao na čudo gledali i dolazili da se uvjere, e ima još ostataka starinske ljubavi među dvovjernom braćom, e ima još onog starog poštenja među mušterijama, koje se danas samo u pričama nalazi. Pokojni Petar Pešut se lijepo odužio Bogu i svome narodu. Ostavio je iza sebe dva sina i tri šćeri, od kojih ima i unuka. Ostavio je lijepu zamjenu u svojim sinovima, od kojih mu je stariji negdje u Americi. A da mu je na srcu bila i narodna stvar, dokazuje njegov testament, u kome se sjetio više srpskih zadužbina pa i srpskog pjevačkog društva u Sarajevu, kome je kao dobrotvor ostavio 300 for. Onda nije ni čudo da mu je sprovod bio onako veličanstven i mnogobrojan. Opojan je na koševskom groblju, u ime naroda s njim oprostio pop Stevo Trivković, a zatim predat materi zemlji. Bog da ga prosti i pomiluje.”


Treba naglasiti da se pokojni Petar u oporuci sjetio i svojega rodnog sela Gradca, te je crkvi sv. Ilije u tom mjestu namijenio 400 kruna, koje je sin Jovo, kao izvršilac testamenta, isplatio.


Jovo je još prije smrti oca 1897. godine preuzeo njegovo poslovanje. Nije nam poznato koje je škole završio, ali se vrlo brzo nametnuo u sarajevskoj čaršiji kao trgovac koji slijedi nove trendove u poslovanju i donosi duh moderne Evrope u doskora orijentalnu kasabu. Ako je Makso Despić u svojoj kući davao prve pozorišne predstave u Sarajevu, a Gliša Jeftanović podigao prvi i luksuzni hotel “Evropu”, onda “Mladi srpski trgovac g. Jovo Pešut uvidio je potrebu trgovine muškog odijela, pa je ovog mjeseca (septembar 1903. godine, prim. aut.) otvorio taku radnju u najživljoj Franje Josifa ulici”. Nova radnja obradovala je Sarajlije jer više nisu morali kao do tada “uvijek strancu ići koji nam dva puta više zacijeni, pa mnogi i preplati stvar.” Sarajlije su poštovale mladog trgovca Pešuta pa ga po novinama i hvale: “A sad nam se ukazala prilika da idemo kod svog koji će svojski pokazati kakva je roba, a neće pretjerati ni cijenom”.


Jovo je takođe bio inovativan i u finansijskom poslovanju pa je među prvima uvidio značaj osnivanja moderne banke kako bi se dodatno ojačao inače već stabilni trgovački sloj, koji su uglavnom sačinjavali srpski trgovci u Bosni i Hercegovini.

Upravo na njegov prijedlog 1905. godine osnovana je Srpska Štedionica sa ograničenim jemčenjem koja je 1910. prerasla u Srpsku narodnu banku. Jovini poslovi su šaroliki. On je čak sa ortakom Spasojem Polićem vlasnik panoramskog fotoplastikona, izvjesnog preteče filmske trake, koji sele od mjesta do mjesta da bi znatiželjnicima prikazivali i naplaćivali gledanje tih ranih pokretnih slika. Nepoznato je kad je Jovo sagradio hotel “Imperijal” (svakako prije Velikog rata), ali je zabilježeno da je to bio treći sarajevski ugostiteljski objekat takve vrste, “dosta skroman, ali pristojan” za razliku od luksuzne Jeftanovićeve “Evrope” i hotel “Posta” sumnjive reputacije.


Jovo je politički djelovao kroz Srpsku narodnu organizaciju. Biran je i za poslanika Bosanskog sabora i za sarajevskog gradskog vijećnika. U gradskoj vlasti obavljao je funkcije gradskog savjetnika i školskog inspektora.


Iako sposoban i u poslu okretan, Jovo nije bio dio one srpske trgovačke čaršije “koja tlači jednovjernu braće seljake gore od Turaka” i koju bi Gavrilo Princip, kako je rekao tokom suđenja, “zapalio kao kutiju šibica”. On učestvuje u radu svih srpskih kulturnih i prosvjetnih društava. Vrlo je aktivan u Prvom srpskom pjevačkom društvu “Sloga”, u “Srpskom Sokolu”, a osnovao je i antialkoholičarsko udruženje “Pobratimstvo”.

Iako trezven, bio je žustar i temperamentan u sukobima sa vlastima oko borbe za srpsku crkveno-školsku autonomiju. Takođe se istakao prilikom upada demonstranata u Belediju (zgrada gradske uprave u Sarajevu) 1906. godine. Predvođeni Petrom Kočićem i Jovom Pešutom, demonstranti su upali u Belediju zbog lošeg položaja srpskog naroda i otvorenog okupatorskog protežiranja stranaca. Prema policijskim izvještajima, Jovo je počeo lomiti stakla, a kad je upitan zašto to čini, odgovorio je: “Ionako nove mogu poručiti samo kod Srba”.

Srpski patriotizam mnogo će koštati Jovu Pešuta poslije Sarajevskog atentata. Označen je kao nelojalan građanin sa vezama u Srbiji, a njegova imovina naći će se na udaru vandalskih i orkestriranih demonstracija organizovanih dan posle Vidovdana 1914. godine. U tim “šikanirkama” na udaru će se naći sve što ima srpski predznak u Sarajevu. Podržani policijom i opasnim zatvorenicima puštenim za tu priliku iz sarajevskih hapsana, “demonstranti” su uništavali srpske trgovine, zanatske dućane, ugostiteljske objekte, nasrtali čak i na ljudske živote. Najveću štetu pretrpjeli su Jeftanovićeva “Evropa” i Pešutov “Imperijal”. Kao pikanterija se navodi i slučaj jednog neimenovanog mladog profesora koji je kupio i pod kaput sakrivao srebrno posuđe izbačeno na ulicu ispred hotela “Imperijal”.

U danima progona posle atentata, a i po objavi rata Srbiji, Jovo je svojim hrabrim držanjem i javnim djelovanjem gurao prst u oko okupacionim vlastima. Iako se njegovo ime spominjalo tokom suđenja, nije prestajao da kritikuje vlasti i njihovo ponašanje prema Srbima. Tako je početkom novembra, kako kazuju policijski izvještaji i štampa, “uhapšen narodni poslanik i općinski savjetnik Jovo Pešut”. Optužen je da je “kršio javni red i mir, vrijeđao Njegovo Veličanstvo te držao nelojalne govorancije”.

Toga ponedeljka početkom novembra 1914. godine Jovo Pešut “obilazio je više gostionica i posvuda držao velikosrpske govore koji su bili tako huškački i veleizdajnički da su se i Srbi zgražavali”. Pešuta su uhapsila dva detektiva te ga priveli na policiju gdje je dao iskaz. Desetak dana kasnije novine izvještavaju da je “prošle subote osuđen od gradskog tvrđavnog zapovjedništva narodni i gradski zastupnik veleposjednik Jovo Pešut na pet godina radi – jezika!”


Gdje je Jovo bio interniran, ili u Arad, ili u Doboj, ili negdje drugdje, iz dostupnih izvora ne može se saznati. Da li je bio podvrgnut mučenjima, da li je nasilno mobilisan pravo iz logora na neko ratište, takođe ne znamo.

U Sarajevo se vratio 1918. godine, taman da bude jedan od potpisnika memoranduma koji je izražavao potpunu saglasnost naroda u Bosni i Hercegovini u oštrom odbijanju zahtjeva ugarskog predsjednika vlade Ištvana Tise o prisajedinjenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj, uz optužbe uperene protiv politike Austrougarske Monarhije u BiH, naročito podsjećajući na stav vlade prema srpskom stanovništvu tokom rata. Naravno, ovakav odgovor grupe 24 uglednika, među kojima je 13 bivših narodnih poslanika Sabora, bio je za predsjednika ugarske vlade neočekivan i označio je njegov potpuni poraz i kraj političke karijere.

Pored najbrojnijih Hercegovaca, jednog Tuzlaka (Pere Stokanovića), Dobojlije (dr Ljubomira Simića), Osječanina (Danila Dimovića), te Novosađanina (dr Milan Jojkić), od Srba su memorandum potpisale i Sarajlije: Gligorije Jeftanović, Jovo Pešut, Pero Todorović, Risto H. Damjanović, podnačelnik grada i proto Gavro Gašić.
U prvim godinama po oslobođenju i ujedinjenju Jovo je još bio aktivan u politici kao član sarajevskog gradskog vijeća. “Na prvoj sjednici sarajevske gradske općine, koja se održala iza smrti Blagopokojnog Kralja Petra Prvog Oslobodioca, stavio je ondašnji vijećnik g. Jovo Pešut predlog da se u Sarajevu digne spomenik Kralju Petru. Predlog je primljen jednoglasno i općina je votirala u tu svrhu pet miliona kruna, jer se onda još računalo na krune”, pisao je desetak godina po smrti Kralja Petra Šćepan Grđić.

U narednim godinama Jovo kao da posustaje, u štampi nema izvora o njegovom političkom djelovanju, ne pominju se njegove nove poslovne inicijative i aktivnosti. Po poslovnim adresarima i imenicima još se uvijek nalazi reklama za “Imperijal, koji drži gazda Jovo Pešut, stari sarajevski handžija, krčmar i ugostitelj. To je mjesto bez reputacije. O drugima se govori svašta, loše ili dobro, ispredaju se legende o sobama u Evropi i o stjenicama kod Bakovića, a o Imperijalu se ne govori ništa. Za šnajdera ili šustera bilo bi to pogubno, ali je za hotelijera ili handžiju dobro. Čudo su oni koji su izbjegli da ih ovaj grad za života ogovara. Takvi su spašeni i od svake druge nevolje”, bilježi Miljenko Jergović i dodaje: “Hotel Imperijal jedini je bez telefona.”

Ima nekog starovremenskog dostojanstva u Jergovićevom opisu gazda Jove, nekog ustaljenog životnog poretka, jer od kada je svijeta i vijeka, mladost donosi napredak, hvata se u koštac sa nepoznatim i novim, a starost umorno gleda u prošlost i čudi se kako više nema starih dobrih vremena, adeta i pravednog reda i mira, i kako je sve više novotarija koje ničemu ne služe. Zaboravlja starost šta je bila mladost i kako je tada hrlila ka novom. Tako i stari gazda Jovo ne vidi smisla u novini zvanoj telefon, zaboravljajući da je nekada u kasabu upravo on donosio novine.


Nije puno spominjan Jovin porodični život u ovom životopisu, baš zato što o njemu malo znamo. Jovo je bio oženjen izvjesnom Zorkom. Bez uvida u protokole parohije sarajevske koji su nam nedostupni, ne možemo znati od koga je Zorka bila. Imao je Jovo sina Petra-Peru, kojem ponovi očevo ime. Pero, maturant prve poslijeratne generacije sarajevske Prve gimnazije i pravnik, tragično je skončao. Emerik Blum, poznati sarajevski privrednik, osnivač Energoinvesta, ali i logoraš u Jasenovcu, svjedočio je poslednjim časima Pere Pešuta: “Uhapšen sam u Sarajevu 23. lipnja 1941. godine – kao komunista. Jedan mjesec su nas držali u zatvoru u Sarajevu. Nakon toga su nas postrojili u kolone i otpremili na željezničku stanicu gdje su nas utovarili na teretni voz. Poslije tri dana stigli smo u Gospić. Ustaše su nas svrstale u tri grupe: podijelili su nas na komuniste, masone i cioniste. Vezali su nas lancima, po dva čovjeka i svrstali po grupama… Nas smo se petorica (MARCEL, ŠNAJDER, HAJNRIH, FERTIG – tipograf, PERO PEŠUT i jedan mladić – Skojevac – željeznički radnik, ne sjećam mu se imena, i ja) prijavili kao Jevreji. Ta je naša odluka bila za nas sudbonosna jer su tada komunisti bili prvi na udaru. One koji su se prijavili kao komunisti ustaše su odmah odvojili i kasnije smo čuli da su svi ubijeni na Velebitu i u Jadovnu. Nas ostale su prebacili u Karlobag, a zatim trabakulima na Pag. Na Slani su nas najprije doveli u pravoslavni logor – u uvalu veliku kao fudbalsko igralište, u kojoj je bilo više hiljada ljudi. Logor je bio ograđen žicom a naokolo su bila mitraljeska gnijezda. Baraka nije bilo, ljudi su ležali na kamenu – kršu… Netko je došao i pozvao Jevreje da se izdvoje. Opet smo se javili nas petorica. Odveli su nas u jevrejski logor koji je u odnosu na pravoslavni – bio pravi Eldorado. Tu smo imali hranu i mjesto za leći… Saznao sam da se u logoru nalaze Jevreji iz Hrvatske, iz Zagreba, koje je vrlo izdašno izdržavala Jevrejska općina. Ujutro smo vidjeli kako vode Peru Pešuta i Skojevca. Doveli su ih do žice. Tada je logornik prozvao i Marcela Šnajdera, doveo ga do njih i svu trojicu nekuda odveo. Nikada ih više nismo vidjeli…”


Kad je gasnula Jovina zvijezda, izdizao se u sarajevskim pravničkim krugovima Jovin sestrić Savo, sin sestre mu Mare i Riste Besarovića. Rođen 1889. godine, Savo, potomak dvije ugledne sarajevske porodice, na tragičan način skončaće svoj život. Kao pripadnik posebnog sloja prečanskih Srba, onog gradskog koljenovićkog, studirao je pravne nauke u Beču, a potom i u Zagrebu, gdje će se svojim usudom zbližiti sa budućim poglavnikom monstruozne Nezavisne Države Hrvatske. Šta ih je zbližilo, ko će znati. Miljenko Jergović na parodičan način bilježi: “… ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica.”


Nesrećne 1941. godine, život za sarajevske Srbe eufemistički rečeno bio je težak. Ubistva i internacije u logore smrti postali su svakodnevnica. Neki izvori tvrde da je put Zagreba, u posjetu svom školskom ahbabu Poglavniku, krenuo i Savo Besarović, navodno da kod njega interveniše za neke sarajevske Srbe. Pavelić ga je srdačno dočekao, možda su u razgovoru spominjali i evocirali uspomene na svoje mladalačke dane kurtoazno se smiješeći dok se u toj kreaturi od države dešavao nezapamćeni progon Srba i Jevreja. Valjda je Savo uspio spasiti neke uhapšene Srbe (brata od ujaka Peru nije), ali će vječita nepoznanica ostati zašto je prihvatio ponudu da uđe u Hrvatski sabor, a kasnije da postane i ministar u Vladi NDH. Možda je morao, a možda je i mislio da će tako više učiniti za svoj narod. Međutim, učinio je fatalnu grešku koja će ga 1945. godine koštati glave. Bilo je nekog dostojanstva u smrti Save Besarovića. Nije poput ostalih dužnosnika NDH kukavički pobjegao nego je sačekao pobjedničku partizansku vojsku i mirno se, svjestan sudbine, predao novim vlastima. Posle sudskog procesa osuđen je na smrt i strijeljan 10. septembra 1945. godine.


Sigurno je teško bilo gledati Jovi Pešutu, prekaljenom srpskom patrioti, sunovrat sestrića Save optuženog za izdaju svoga naroda, onog za koji se Jovo čitav život borio i za njega robovao.
Skrhan brojnim tragedijama, Jovo je umro 1948. godine i konačni mir našao na starom pravoslavnom groblju, nedaleko od kapele Vidovdanskih junaka gdje počivaju kosti mladića “sklona čitanju i sanjarenju” sa početka priče.

Tamo, blizu jedan drugog, različitog statusa i socijalnog porijekla, ali ujedinjeni oko iste ideje, Gavrilo Princip i Jovo Pešut još podsjećaju na slučajni susret koji je promijenio svijet, na teška vremena borbe za slobodu, ali vremena prepuna neke vatrene nade koja je danas sgaznula gotovo u pepeo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala citajfilter.com

Filter 2019